Prvoklasno umjetničko poštenje

34. Samoborska glazbena jesen: Max Emanuel Cenčić i ansambl Ornamente 99, Franjevačka crkva, Samobor, 3. listopada 2009.

  • Max Emanuel Cenčić i anasambl Ornamente 99, Franjevačka crkva, Samobor, 3. listopada 2009., foto: www.samoborska-glazbena-jesen.com
    Obično se kaže da nitko nije prorok u vlastitoj zemlji. A kako bi to i bio 33-godišnji kontratenor Max Emanuel Cenčić kada je njegov specifičan repertoar baroknih kantata i opera, kao i u slučaju Renate Pokupić, tek sporadičan dio domaće glazbene scene kao ishod napora i sve boljih rezultata domaćih ansambala da uhvate korak sa svijetom u kojemu s istraživanjima i još uvijek rastućim trendovima, buja povijesno osviještena i obaviještena izvedba baroka. Doduše, od prvih je navještaja posljednjih desetljeća iznjedrila i dobar dio tržišno isplative konfekcije, ali uvijek postoje iznimke. Max Emanuel Cenčić zacijelo je jedna od takvih.

    Franjevačka crkva vrvjela je u subotu 3. listopada kada je povratnički nastupio sa svojim pažljivo odabranim ansamblom kao atrakcija Samoborske glazbene jeseni, malog festivala probrana programa koji priliku daje ponajboljim mladim glazbenicima, kao ukrase na tortu angažira etablirane te postaje mjesto nezaobilaznih glazbenih događaja. Kremšnite i odlična ponuda drugih ića se podrazumijevaju.

    Max Emanuel Cenčić, Franjevačka crkva, Samobor, 3. listopada 2009., foto: www.samoborska-glazbena-jesen.comLjudi znaju što vrijedi čuti uživo, dobro su obaviješteni o uspinjućoj svjetskoj karijeri Maxa Emanuela Cenčića, što pruža svojevrsnu nadu da se nije potonulo u populizam bez granica i prevladavajući narodnjački trend začinjen pokojom suzom ganuća. No CD je jedno, a koncert uživo drugo. Koliko li su se samo puta diskofili razočarali susretom oči u oči s marketinški forsiranim glazbenicima za jedan dan. Slutnja publike da je riječ o prvorazrednom glazbenom događaju, publike svih generacija koja je pred crkvom čekala u niskom startu za što bolja mjesta, obistinila se. Priča o malom Maxu Emanuelu – koji je uz davnih godina Lovru pl. Matačića, jedini bio član Bečkih dječaka, potom razvijao karijeru soprana što ne može vječno trajati, da bi u zrelijim godinama temeljito preoblikovao glas i postao jednim od natraženijih kontratenora današnjice – poznata je. „Ima najljepši kontratenor našega vremena“, piše lani ugledni Opernwelt. No nije to samo ljepota glasa nego i temeljito razumijevanje sadržaja koji iznosi, toliko izvanredna dikcija da vam se talijanski učini najrazumljivijim jezikom na svijetu, poznavanje stila do tančina i – zadržana osobnost.

    Izgleda da Max Emanuel Cenčić nije od onih glazbenika, ljubitelja slike svoje i snimki svojih, koji će za suradnike u continuu izabrati nekoga iz sjene. Dapače, u četveročlanom ansamblu našao se i pažljivi i na svaki muzički poticaj spreman violončelist Francesco Galligioni, sasvim osobit Hubert Hoffmann na kitaroneu, koji zna u pravom trenutku dati akcent izvedbi. Jedino bi se u domaćim prilikama mogla naći dostojna konkurencija Yvonu Reperantu na čembalu, a pravu je konkurentsku senzaciju solistu pravio Luis Beduschi na blok-flauti, nevjerojatni virtuoz koji i konfekcijsku Corellijevu Sonatu zna učiniti glazbenom atrakcijom.

    Ipak je središte pozornosti bilo na Cenčiću. Bilo da je u rasprostranjenu glazbenobaroknom svijetu za poznavatelje riječ o repertoarnim Händelovim arijama i kantatama (L'alma mia iz opere Il Floridante, kantatama Mi palpita il cor te Fille, già più non parlo) ili pak o onima silno ekspresivnim, zakučastim i raritetnim Domenica Scarlattija, ponajprije poznatog kao autora petstotinjak sonata za čembalo (Fille, già più non parlo i Qual pensier, quale ardire).

    Cenčić svoj repertoar razumije na svim razinama i u stanju ga je na nadasve sugestivan način prenijeti slušateljima. Na sasvim iznimnom koncertu moglo se dokučiti da umjetnički i ljudski poštenoj umjetničkoj spoznaji nimalo ne smeta je li u dvorani s imenom ili u malom Samoboru.

    © Maja Stanetti, KULISA.eu, 10. listopada 2009.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike