Plemenitaška otmjenost Varšavske filharmonije

Ciklus Svijet glazbe Koncertne direkcije Zagreb: Varšavska filharmonija, dirigent Antoni Wit, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 19. listopada 2009.

  • Antoni Wit i Varšavska filharmonija, foto: J. Deluga-Góra, www.filharmonia.pl
    Slavenski crescendo pojavio se prve tri večeri nakon ponovnog otvaranja renovirane dvorane Lisinski. Premda se u predvorjima radi do daljnjega, kada se zatvore vrata dvorane, ona ponovo postaje svijet za sebe koji je, čini se, zagrebačka publika jedva dočekala.

    Svojevrsna slavenska invazija započela je gostovanjem Sanktpeterburške filharmonije pod vodstvom odriješite glasnosti Jurija Temirkanova, potom gostovanjem Orkestra i zbora Ruske kapele i na kraju Varšavskom filharmonijom, koja je otvorila popularni ciklus Svijet glazbe Koncertne direkcije.
    Antoni Wit i Varšavska filharmonija, foto: J. Deluga-Góra, www.filharmonia.pl
    Sve prvorazredna i ogledna, za našu orkestralnu sredinu vjerojatno i ljekovita gostovanja. Dakako, u slučaju da savjesniji svirači domaćih orkestara prenesu slušalačka iskustva. Među slavenskim je gostovanjima Varšavska filharmonija s dugogodišnjim šefom-dirigentom Antonijem Witom, izborom repertoara i elegancijom izvedbe za sladokusce možda odnijela i primat.

    Ne, nije se podilazilo publici najpopularnijim repertoarom kao što je to učinila Petrogradska filharmonija, niti adutima isključivo svog domaćeg, ruskog repertoara gdje je prednjačio predivan i teško nadmašiv Zbor Ruske kapele udružen s Orkestrom. Varšavljani su počeli s programnim Zlatnim kolovratom Antoníina Dvořáka, jednom od nekolicine simfonijskih pjesama nadahnutih starim češkim legendama, koje je autor skladao nakon povratka iz Sjedinjenih Država. Znalo se priču ili vjerojatnije ne znalo bez čitanja programske knjižice, Varšavljani su u živopisnu glazbenu pripovjednost unijeli i strasti i nadasve otmjene tonske elegancije. Ta aristokratska plemenitost reljefna oblikovanja, svjetlost orkestralnog tona ujednačenog u svim skupinama, tako da je o tome izlišno i govoriti, bila je ogledna na svakom koraku.
    Antoni Wit i Varšavska filharmonija, foto: J. Deluga-Góra, www.filharmonia.pl
    Gospodske, fino ugođene orkestralne manire, kao na kakvom dvorskom prijemu iz dobro uređenih kostimiranih filmova, transparentnost izvedbe koja se pregledom nad cjelinom bliži svom nikada priprostom vrhuncu, očitovala se i u izvedbi Koncerta za orkestar Witolda Lutoslawskog. Jednako nazvan kao i puno češći Bartókov Koncert za orkestar, Koncert Lutoslawskog iz polovice prošlog stoljeća, dojmljivo i naizgled potpuno nenametljivo barata folklornim idiomina u, recimo tako, klasičnoj koncertnoj formi. Koncert mislioca prominentne poljske škole 20. stoljeća istodobno je razumnom i napetom izvedbom, koja obuhvaća razvojne faze cjeline djela, dobio pravi odgovor. Kakve li slučajnosti! Možda je zanimljiv podatak da se ovo djelo Lutoslawskog, za koje se nitko ne može okladiti kada ga je u Hrvatskoj mogao čuti uživo, koji dan kasnije našlo i na repertoaru koncerta Simfonijskog orkestra HRT-a.

    Središnjicu koncertne večeri zauzeo je Koncert za violinu i orkestar Petra Iljiča Čajkovskog. I tu je Varšavska filharmonija s dirigentom Witom bila ne samo pratnja nego i aktivni sudionik simfonizirajućeg koncerta. Ruskom violinistu Borisu Brovcinu nema se što prigovoriti u njegovoj kompetentnoj solidnosti, vještini i izdržljivosti u ujednačenoj razini interpretacije solističke dionice. No mogla se primijetiti i određena ujednačena rutiniranost, kada se stječe dojam da Koncert može bez pretjerana kreativna izazova žive izvedbe i stotinu puta biti takav.

    © Maja Stanetti, KULISA.eu, 22. listopada 2009.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...