Visoka konfekcijska razina

Sanktpeterburška filharmonija, dirigent Jurij Temirkanov, solist: Nikolaj Luganski, klavir, KD Lisinski, 17. listopada 2009.

  • Sanktpeterburška filharmonija, foto: www.philharmonia.spb.ru
    Dvorana Lisinski bila je ispunjena takoreći do posljednjeg mjesta. Premda izmještanje u druge, rezervne dvorane poput Kornata u Hypo-centru ili Male dvorane Doma sportova nije trajalo tako dugo, tek oko mjesec dana, činilo se vječnim. Gužva je pokazala koliko građani zapravo vole Lisinski, bez obzira na to hodaju li po betonu i među skelama u predvorjima, koje su vješto s lutkama iz izloga u zaštitnim bijelim odijelima iskorištene kao prigodna scenografija dopunjena izložbom o proteklim radovima. Konkurencija je tih dana bila doista jaka, pa je valjalo odlučiti. U puno manjem Glazbenom zavodu odvijala se posljednja večer, večer Beethovena zagreb koma, relativno novog zagrebačkog muzičkog brenda. Ali tko ne bi želio čuti slavnu Sanktpeterburšku filharmoniju u Lisinskom. Nitko nije pogriješio. Ili jest?

    Jurij_Temirkanov, foto: www.philharmonia.spb.ruSvojedobno je Lenjingradska filharmonija bila pojam orkestralnog muziciranja. Danas već ima golemu konkurenciju, a i ponešto se urušilo od svojedobna svjetskog ugleda orkestra. Ostao je puni, zanosni i teško nadmašivi zvuk gudača, ali i blijedi puhači – i limeni i drveni, koji to teško mogu dostići. Petrogradsku filharmoniju (da se kaže po domaćem) već godinama predvodi rutinirani dirigent Jurij Temirkanov. Maestro je sklon već potrošenim obrascima, patetičnim razlijevanjima takozvane ruske ili široke slavenske duše. Ili se to opet nosi?

    Nikolaj Luganski, foto: lugansky.homestead.comGlasnogovornici svoje bogate muzičke baštine predstavili su a-b-c, općepoznata djela Rahmanjinova i Čajkovskog. U najizvođenijem Drugom klavirskom koncertu u c-molu solist je bio nadasve nagrađivani, relativno mladi Nikolaj Luganski. Atletičar bez premca nosi svoju popudbinu s Bachova natjecanja i natjecanja Čajkovski, te nastupe po cijelome svijetu. Vjerojatno jer ne griješi. Međutim, spretni Luganski je, čini se, samo proizvod visoke konfekcijske razine. Kao što su nekada bile majice s krokodilom kojih se, ni uza sva pranja i ispiranja, nitko nije mogao riješiti. Sve je tu na mjestu: vješto, spretno, muzikalno, s naučenim manirama i s elegantno tankim tonom koji teško pokriva veliku dvoranu. Bezgrešni Luganski svakako je morao biti ljubimac natjecanja i poslije glazbene industrije s vrlo zaposlenim tonskim majstorima, industrije koja se danas preferira. Što on misli o Koncertu, bilo je teško dokučiti.

    Drugi dio večeri bio je posvećen ulomcima iz baleta Labuđe jezero Čajkovskog, prema zavodljivo šarmerskom odabiru dirigenta Temirkanova. Maestro se u izboru uglavnom rukovodio kriterijem hitova – od valcera, mađarskog ili španjolskog plesa do napolitanskog ili mazurke, i naveliko patetičnog finala. Izdvojeno iz baletnog konteksta, o čemu Temirkanov i ne brine pretjerano, glazba je ostala zanosna, velikih dinamičkih amplituda, širokih linija i – bez pretjerana razumijevanja idioma osobito nacionalnih obojenih plesova. Koliko bi se samo vrijednih balerina saplelo u znamenitom pas de quatre da im Temirkanov sa šarmantnim osmijehom i elegantnom gestom nametne tempo. Je li želio pokazati kako glazba iz Labuđeg jezera funkcionira kao samosvojna, teško je pitanje. No čini se sigurnim da je Temirkanovu i predodžba o baletnom pokretu suvišna.

    © Maja Stanetti, KULISA.eu, 21. listopada 2009.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike

najavljujemo...