Zaboravljamo li vlastitu opernu baštinu?

Lisinski subotom: Josip Hatze, Adel i Mara, koncertna izvedba

  • Lisinski subotom: Josip Hatze, Adel i Mara, koncertna izvedba
    Upustiti se u koncertnu izvedbu opere nije nimalo zahvalno i lako. To više ako ona nije općepoznato dobrostojeće djelo kao što nemarom sredine prema vlastitoj vrijednoj baštini nije Adel i Mara Josipa Hatzea. Doduše uz dobre se izvođače isplati i koncertna izvedba kada razigrane režije ni od čega ne odvlače pažnju, a dirigent Nikša Bareza, više nego dobro upućen u desetljetne probleme, koristi svaku priliku da izvuče pokoji naslov. Ako ne može scenski – može koncertno. Kao što je to bilo s Adelom i Marom za ciklus Lisinski subotom.

    Posljednji je put opera viđena prije dvadesetak godina u Hatzeovu Splitu, a ista je Capuleti-Montecchi priča na međunacionalnoj razini domaćeg življa i stoljetne turske vladavine bila i nadahnuće skladatelju Ivi Paraću. Pokazalo se dobrim da se opetovano izvođenje hrvatskih opera ne treba svesti na dva naslova Zrinjski-Ero-Zrinjski-Ero. Međutim, prema posjetu – malo više od polovice popunjenih mjesta dvorane Lisinski u popularnom vikend-ciklusu – još se jednom pokazalo koliko i domaća publika drži do vlastite baštine premda ona to ni izbliza ne zaslužuje. S druge strane progutati će i tehnološki visokopostavljenu, ali i osrednju, i već dobrano olinjalu produkciju Verdijeve Aide. Samo ako ajoj dolazi iz njujorškog Metropolitana.

    Za dobar ishod u cjelini su zaslužni svi izvođači predvođeni Barezinom iskusnom dirigentskom rukom. Temelj ponovne izvedbe je bio vrlo solidan i ujednačen Simfonijski orkestar i udruženi članovi Zbora HRT-a za ton, te Goranovaca koje je pripremio Luka Vukšić.

    Ljubavnu priču Mare i mladog Turčina Adela u uvjetima turske prevlasti sa svim komplikacijama i očekivanim tragičnim krajem nevoljne Mare, mnogobrojni su i dobro izabrani protagonisti iznijeli vrlo suvereno. Uz ponešto  dotjerivanja vrijedno trajne snimke. Valja tu istaknuti naslovne likove: Adela Davora Lešića te zvonki i suvereni pijev Mare Vedrane Šimić. Moglo se biti i pouzdani pjesnik (postoji li takav netko?) Frane Milana Miše Kravara, suvereno bombarderski i s manje finesa mladi bas Marko Mimica kao Dizdar-aga iz Konjskoga dok mu parira puno iskusniji bogati splitski pučanin Vornić Ivice Čikeša. Bili su tu i vrlo dobri tumači ostalih likova, pjevača velikih potencijala u pravim rukama – od uvijek pouzdane i nadasve muzikalne Martine Gojčete Silić do razvoja Klasje Modrušan ili pak obećavajućeg karaktera tenora Domagoja Dorotića dok se Ivo Gamulin zvučno vratio svom osnovnom zvanju...

    Jedna od važnih stvari koje je donijela nova izvedba Hatzeove opere Adel i Mara sa svim prepoznatljivim muzikama u samosvojnom i osobenom kontekstu nikako ne treba ponovo zaboraviti.

    © Maja Stanetti, KULISA.eu, 18. studenoga 2009.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike