Nevjesta kao ružičasta fikcija

Hrvatsko narodno kazalište Split: Bedřich Smetana, Prodana nevjesta, red. Karla Štaubertova, dir. Ivo Lipanović

  • Hrvatsko narodno kazalište u Splitu: Bedřich Smetana, Prodana nevjesta, red. Karla Štaubertova, dir. Ivo LipanovićNiz je razloga utjecalo na izbor upravo Smetanine Prodane nevjeste za početak nove operne produkcije na splitskoj opernoj sceni 14. studenoga 2009. U vrijeme sveopćih restrikcija suradnja splitskog Hrvatskog narodnog kazališta sa Sjevernočeškim kazalištem opere i baleta Usti nad Labom, koje je netom proslavilo stotu obljetnicu, činila se utilitarnim poduhvatom u kojemu je gostima pripala režija, kostimi, scena i koreografija. Razumije se, kod koncipiranja repertoara uvijek se pretpostavlja ili traži sklad između kapaciteta u svojoj kući, mogućnosti i potreba ansambla i, s druge strane, kriterija kod izbora pojedinog djela i potreba/interesa publike. Pravi repertoar uvijek osluškuje puls vremena, glas publike, sposobnosti ansambla, premda nije nepoznato kako su prilagodbe, improvizacije i razne ambicije gurale kazališta u raznim smjerovima koji nisu uvijek bile u službi umjetničkog rasta i poželjne kvalitete. Ne čudi nikoga pad ukusa, jačanje šunda i sve ono što je dolazilo s rastućim valom komercijalizacije koji se zadovoljavao publikom kakvu se zatekne...

    Smetana za bolju sadašnjost

    Hrvatsko narodno kazalište u Splitu: Bedřich Smetana, Prodana nevjesta, red. Karla Štaubertova, dir. Ivo LipanovićSmetana je u Splitu i šire na ovim prostorima oduvijek dočekivan svečano, kao da su sjećanja na udarce austrougarskog apsolutizma i rast nacionalnog duha amalgamirala slobodarske ambicije, a kultura kroz pojedince (Smetana) ostvarivala sintezu kolektivnog i individualnog što vodi obnovi društva. U Češkoj je povijesti bjelodano koliko su kultura i umjetnost osiguravali svijest o trajanju, o identitetu, one su skupljalište blaga, otkriće i stvaranje. Smetana je svjestan svojih zadaća, poslužiti se glazbom da bi čovjeka vratio sebi, da bi razumio što je bitno, došao do ruba misterija i pripremio se za zadatke koji mu nisu poznati. Čudno je kako se izgubljena stara Srednja Europa javlja kao melankolično carstvo kreativnosti. Smetana postaje svjestan kamo ga može odvesti Wagnerov trag pa se evokacija seoskog života i glorifikacija zdrave komike s folklornim poletom činila jedinom mogućom poveznicom s nacionalnim bićem… Konačno, Bedřich Smetana gotovo sam utire put nacionalnom u češkoj glazbi, njegove su opere i orkestralna djela tematikom, jezikom i folklornim ulomcima češki; orkestar je gust i snažnih boja; harmonije zasićene, emocionalne ideje zasnovane na kontrastima, poetski i plesni dijelovi satkani od asocijacija koje znatno nadilaze samo češka uporišta.

    Smetanine dramatske vizije i glazbene invencije našle su svoje uporište u Prodanoj nevjesti, operi koja je najavila drugačiji pristup selu, idili, plesu, komici, ljubavi i konačno samom životu koji se bori za humani i moralni integritet, s metaforičkim podtekstom. Reklo bi se jednostavan zadatak, ali on u sebi krije mnoge potencijalne opasnosti, kako one scenske tako i glazbene, jer nije riječ o verističkom prikazu prilika u češkoj provinciji, Smetana je imao ambicije, zajedno s libretistom Karelom Sabinom, da svemu udahne poetski smisao i profinjenu psihološku dimenziju koja nipošto nije ograničena vremenski i prostorno, nego dodiruje bit nacionalnog karaktera.

    Umarajuća usiljenost

    Hrvatsko narodno kazalište u Splitu: Bedřich Smetana, Prodana nevjesta, red. Karla Štaubertova, dir. Ivo LipanovićRedateljica Karla Štaubertova, koja je nakon diplome solo pjevačice završila i opernu režiju, okušala se posljednjih godina u nizu stilski različitih opernih projekata. Utisak kojega nosimo sa splitske premijere poprilično je ležeran i u brojnim elementima površan. Kao da je izostala jača analitička studija i pronalaženje pravog težišta, a ni poneki slikarski efekt nije mogao spasiti atmosferu umarajuće usiljenosti. Karla Štaubertova željela je upoznati nas s tradicionalnom češkom operom, ali istodobn izbjeći zamke stereotipnog pristupa što pretpostavlja kreativnost koja računa s narodnom osebujnošću i pogledom s visine. Relativno siromaštvo radnje i scenska sterilnost djela nije se uspijevala prikriti pa su brojni prozori umirali u plićacima prozaičnosti i konvencionalnosti, posebno u drugom činu. Izvjesno je da Prodana nevjesta zahtjeva smjeliju redateljsku obnovu i scenski preporod kakav se već odavno može naći na opernim pozornicama svijeta. Primjerice nedavna premijera u Operi Boston u Sjedinjenim Državama radnju smješta u vrijeme neposredno poslije velike depresije u državi Iowa čemu su podređeni kostimi, scena i koreografija. Pjeva se na engleskom, zajedničke scene slavlja na češkom, a polku zamjenjuje bejzbol. Takvih je primjera dosta po svijetu, uostalom ima skladatelja čija glazba izaziva u domovini plimu nacionalnog ponosa, ali malo je onih čija glazba doživljava svjetski odziv kako što je to slučaj sa Smetanom. Ne treba poricati da je redateljica umjela osjetiti važnost naglih promjena i kontrasta koje su bitne za glazbeno-psihološki doživljaj likova i radnje ali kao da joj je promicala fina čipka koja nadjačava šarenu fikciju s namjerom da nam nešto poruči i da nešto otkrije. Tog fluida uznemirenog čovjekovog života, ma gdje on živio, njegove dileme, krize i radosti, a nadasve let u san njegova života i univerzuma, u ovoj Prodanoj nevjesti nije bilo.

    Kostimi Jozefa Jelineka kombinacijom i harmonizacijom boja pridržavali su se češkog folklora, stilski određeni i precizni. Zanimljivo je da je određene kostime izradila Naida Kromić i živopisnom ornamentikom u cijelu igru unijela prepoznatljive splitske folklorne citate. Bijeli elementi (golubice, košulje ili pregače) živim bojama okera, crvene ili tamne svile poprimali su nerijetko biljeg umjetničke kreacije, premda ostaje pitanje zbog čega su baš sve žene u tri čina bile stalno u crvenim čarapama! Scenografija Ladislava Štrosa najmanje se dopala, premda je ulazila u okvire uporabne arhitektonske i iluzionističke scenografije koja je svojom naivno realističkom stilizacijom odudarala od dekorativnih kostima i stvarala okvir za možebitnu lutkarsku predstavu. Ulogu oblikovatelja svjetla preuzela je redateljica s malo smisla za nijanse, kontraste i prelazne tonove. Koreograf Vladimir Nečas više se potrudio oko nastupa cirkuske družine nego li je stvorio prostora i uvjerljivosti u prezentaciji čeških plesova od polke, furianta do zanosne skočne. U gužvi koja se stvarala na pozornici s forsiranjem trke prema rampi, događalo se da je ljepota plesa gubila značaj i prostor, premda se i od baletnog ansambla očekivalo više koherencije i pozornosti.
    Hrvatsko narodno kazalište u Splitu: Bedřich Smetana, Prodana nevjesta, red. Karla Štaubertova, dir. Ivo Lipanović
    Niz mladih talenata

    Zbor i orkestar HNK predvođen Ivom Lipanovićem uložio je dosta napora da Smetanino remek-djelo izvede tako da bogati elementi partiture, melodika i zasićena harmonija, kontrasti, lirski i komični dijelovi ostvare glazbeno-psihološki doživljaj kakav se i očekuje od ovog romantičnog djela. Rafinirani i poetski zvuk na premijeri ostao je u sjeni snažnih boja i naglašenih kontrasta, pa je i Smetanina nakana da komičnu operu dovede do nivoa ozbiljnog imala puno opravdanje. Temperamentna uvertira izvedena je u jednom dahu, zavidno tehnički uigrana i nadahnuta, ali je kasnije kakvoća tihe i ustrajne ljepote Smetanine glazbe ponekad bila pomućena pojačanom tenzijom i snažnim tonovima koji su utjecali na pjevače da se odupru forsiranjima intenziteta glasa. Ako je suditi po nastupu dobro uvježbanog Zbora, kojega je znalački preuzeo Domeniko Briški, moglo bi se očekivati brži povratak u veliku formu moćnog i ekspresivnog Zbora HNK, koji je ovom prilikom podrža KUDŽ Filip Dević.

    Hrvatsko narodno kazalište u Splitu: Bedřich Smetana, Prodana nevjesta, red. Karla Štaubertova, dir. Ivo LipanovićBrojni su solisti premijernu izvedbu dočekali s prehlađeni ili u gripi, ali odgode nije bilo. Po svemu sudeći Valentina Fijačko je u Marici pronašla lik koji ju je mogao ispuniti i glumački i pjevački. Suzdržana i pasionirana seoska djevojka, koja od ljubavne zanesenosti, vragolastih dosjetki do gubitka nade u Smetaninoj glazbenoj živopisnosti iskazuje složeni luk zvučnog intenziteta glasa s gustim dinamičkim i psihološkim nijansiranjima, ekspresivnim slavenskim vibratom i sočnim pijanima, a sve to ljupko i šarmantno. Valentina Fijačko je, unatoč prehladi, ostvarila uvjerljiv lik te visokim sopranskim tonovima, a posebno snažnim srednjim registrom, osvojila publiku plemenitošću tona i muzikalnošću. S vremenom će i dinamičko sjenčanje, legato i pianissimi još više doći do izražaja. Slično bi se moglo kazati za Janka Miljenka Đurana čiji je tenor ekspresivan i prodoran, istina s potrebnim oprezom prema otvorenom tonu, uz to angažiran da svoju ulogu oslobodi svake konvencije. Luciano Batinić kao Kecal ostvario je vjerojatno najzanimljiviji lik koji naprosto plijeni zrelim pjevačkim vratolomijama, punoćom i ljepotom tona, impozantnom scenskom pojavom kako i dolikuje ženidbenom podvodaču. Tešku ulogu Vašeka koji oscilira između komike i patetike, bez pretjerivanja donio je raspoloženi Špiro Boban, koji će s malo više elokvencije i življe nazočnosti dograditi svoj sjajni lik. Dok je Terezija Kusanović opravdala decentnom kretnjom i pouzdanim mezzom lik zabrinute Ljudmile, kao i glumački uvjerljivija a glasovno nešto suzdržanija Žana Marendić-Bučević nametljivu Katu, u ulozi Mihe angažirano i s pravom mjerom nastupio je Božo Župić. Zanimljivo je bilo čuti profinjeni ton i lijepu dikciju bas-baritona Mate Akrapa kojem je ovo prvi scenski nastup u ulozi Krušine. Ako se spomenutima doda ekipa iz cirkusa na čelu s pouzdanim Vinkom Maroevićem, duhovitim Jadranom Bariškovićem i atraktivnom plesačicom i pjevačicom Irenom Parlov zaokružili smo sliku izvođača…

    Moguće i ne treba biti pretjerano nezadovoljan utiskom kojega smo ponijeli s premijere Prodane nevjeste. Neki na sve gledaju kao na slike porodične melodrame, oku prijatan kostimirani scenski spektakl, frivolnu atmosferu i blage likove u koje tiho kapa poezija, što ne znači da je režija doprla dalje od hibrida, kolebanja između uproštene i kozerske skice jednog svijeta i pokušaja da se uzleti do orbite slobode, humanizma i neke druge dinamike života koja se pita za identitet zemlje a ne pojedinca.

    © Tonći Šitin, KULISA.eu, 24. studenoga 2009. 

kritike