Otišao je veliki Maestro

Sjećanje: Oskar Danon (1913–2009)

  • Oskar Danon
    U Beogradu je 18. prosinca, nepuna dva mjeseca prije 97. rođendana, umro dirigent i skladatelj Oskar Danon. Sa životne i umjetničke pozornice otišla je osoba koja je snažno obilježila kulturni život na ovim prostorima. Za hrvatsku glazbu bio je osobito značajan, jer je na koncertima diljem Europe s velikim orkestrima izvodio djela hrvatskih autora. Stotinjak je puta njima ravnao, od toga 49 puta u inozemstvu. Istarsku suitu Natka Devčića izveo je u dvadesetak europskih gradova, redom izvođenja sa Sarajevskom filharmonijom, Orkestrom Gewandhausa iz Leipziga, Filharmonijskim orkrestrom grada Nice, Češkom filharmonijom, Slovenskom filharmonijom, Het Brabantsorchesterom iz Rotterdama, Mariborskom filharmonijom, Državnim simfonijskim orkestrom iz Novosibirskog i Sverdlovskog, Lenjingradskom filharmonijom, Državnim simfonijskim orkestrom Moskovske Radiotelevizije, Orkestrom Teatra La Fenice u Veneciji, Simfonijskim orkestrom Teatra Massima u Palermu, Varšavskom filharmonijom, Državnim simfonijskim orkestrom iz Budimpešte, Berlinskom državnom kapelom, Simfonijskim orkestrom Državne opere u Braunschweigu, Bečkim simfoničarima, Gradskim simfonijskim orkestrom iz Lübecka.

    Njegovom zaslugom balet Licitarsko srce Krešimira Baranovića izveden je na petnaestak uglednih europskih pozornica, a kolo iz baleta izveo je s Istanbulskom filharmonijom, Državnim simfonijskim orkestrom iz Sofije, Državnim simfonijskim orkestrom iz Praga, Simfonijskim orkestrom Francuske Radiotelevizije, Orkestrom Gewandhausa iz Leipziga, Državnim simfonijskim orkestrom iz Budimpešte, Orkestrom Teatra Comunale u Bologni. Prijateljevao je s pijanisticom Melitom Lorković s kojom je s Beogradskom filharmonijom izveo Koncert za klavir i orkestar Milka Kelemena. S Beogradskom filharmonijom izveo je i Serenadu za trubu, klavir, gudače i udaraljke Brune Bjelinskog i Sigmu Ive Maleca, s Nacionalnim simfonijskim orkestrom iz Praga skladbu Boje i kontrasti Borisa Papandopula, da ne spominjemo i druge skladbe hrvatskih autora koje je izvodio na gostovanjima s ansamblima tadašnje države na njihovim europskim gostovanjima. Bio je prijatelj s Baranovićem, Devčićem i Bjelinskim. U repertoar je zarana uvrstio skladbe Josipa Štolcera Slavenskog, Baranovića, Papandopula i Devčića a početkom šezdeseth počeo se baviti opusom suvremenih hrvatskih skladatelja Kelemena, Maleca, Rubena Radice, Branimira Sakača i Stanka Horvata.
    Jakov Gotovac (prvi s lijeva), Ljiljana Molnar Talajić (treća s lijeva) i Oskar Danon (drusi s desna) na pripremama opere Ero s onoga svijeta
    Polustoljetni umjetnički put počeo je 1938. u Pragu ravnajući zborovima Slavenskog, Vinka Žganeca i Rudolfa Matza a završio 1988. u Splitu kao dirigent opere Bakonja Silvija Bombardellija. Za vrijeme dok je od 1978. bio šef-dirigent Zagrebačkih simfoničara tadašnje Radiotelevizije Zagreb praizveo je Papandopulovu kantatu Credo, legenda o mojoj zemlji, i snimio Eru s onoga svijeta Jakova Gotovca, u kojemu je okupio najvrsnije hrvatske pjevače: Ljiljanu Molnar-Talajić, Zvonimira Krnetića, Biserku Cvejić, Franju Petrušanca i Duška Kukovca. Hrvatsko društvo skladatelja dodijelilo mu je 2004. nagradu Vatroslav Lisinski za osobite zasluge u promicanju hrvatske glazbe.

    Oskar Danon rođen je 7. veljače 1913. u uglednoj židovskoj građanskoj obitelji u Sarajevu. Godine 1933. otišao je na školovanje u Prag i na praškom Državnom kozervatoriju diplomirao je 1938. dirigiranje i kompoziciju. Na Karlovom sveučilištu stekao je doktorat iz muzikologije s disertacijom Claude Debussy i muzički impresionizam. U dirigiranju se usavršavao kod jednog od najvećih dirigenata 20. stoljeća, Bruna Waltera (1876-1962). Surađivao je s poznatim češkim dirigentom Václavom Neumannom (1920-1995). Za vrijeme studija u Pragu neko je vrijeme bio korepetitr i dirigent zbora praške Opere. Po povratku u Sarajevo sa skupinom naprednih mladih intelektualaca u sklopu Sarajevske filharmonije osnovao je 1939. umjetničko društvo Collegium artisticum koje je odigralo važnu ulogu u promicanju klasičnih glazbenih vrijednosti. Kad je buknuo rat, bio je prisiljen izbjeći iz grada i priklonio se Narodnooslobodilačkoj borbi.
    Vladimir Kranjčević i Oskar Danon na Varaždinskim baroknim večerima
    Kraj rata zatekao ga je u Beogradu gdje mu je povjerena dužnost ravnatelja beogradske Opere koju je obnašao osamnaest godina. Bilo je to njezino sjajno razdoblje kada je zajedno s Baranovićem ansambl odlazio na gostovanja u niz glavnih europskih gradova i snimio nekoliko opera za gramofonsku tvrtku DECCA. Snimku Evgenija Onjegina pod njegovim ravnanjem engleski časopis Opera postavio je na drugo mjesto u nizu gramofonskih ostvarenja te opere, odmah iza snimke s glasovitim ruskim dirigentom Borisom Hajkinom (1904-1978). Oskar Danon je od 1963. do 1970. bio profesor Opernog studija na Muzičkoj akademiji u Beogradu, zatim je od 1970. do 1975. bio šef-dirigent Slovenske filharmonije i od 1978. do 1980. šef-dirigent Zagrebačkih simfoničara RTZ. Godine 2008. postao je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

    Posve je jasno da je taj briljantan um, veliki humanist, čovjek neobično širokih zanimanja, impozantne glazbene i opće kulture koji je osobno poznavao Šostakoviča i Prokofjeva, da spomenemo samo najpoznatije, i njihova djela često izvodio na koncertima, koji je surađivao s Gian Carlom Menottijem, gostovao po svijetu i snimao za gramofonske tvrtke. Između ostalog za Supraphon je s Češkom filharmonijom snimio Dukasova Čarobnjakova učenika, Šeherezadu Rimski Korsakova, balete Orfej (kompletni) i Pulcinella (suitu) Stravinskog, Franckovu Simfoniju u d-molu, Hindemithova Slikara Mathisa i baletnu suitu Izgubljeni sin Prokofjeva. Za RCA je s Kraljevskom londonskom filharmonijom snimio nekoliko izdanja popularne orkestralne skladbe, zatim skladbe Smetane, Enesca i Dvořáka, Petrušku Stravinskog i suitu iz opere Zaljubljen u tri naranče Prokofjeva, s ansamblom Bečke državne opere Straussova Šišmiša na engleskom i njemačkom a sa Simfonijskim orkestrom Metropolitana Gershwinov Concerto in Fa i Rapsodiju u plavom. Za DECCU je s ansamblom beogradske Opere snimio Evgenija Onjegina, Borodinova Kneza Igora i Glinkina Ivana Susanjina, za CETRU Massenetovog Don Quijotea. Neka od tih izdanja objavljena su i na a CD-u, na kojima su i žive snimke predstave Mazepe Čajkovskog s Opernog festivala u Berlinu i Posvećenja proljeća Stravinskog s Kraljevskom londonskom filharmonijom. Kao dirigent doživio je veliko priznanje – na otvorenju Praškog proljeća 1987. dirigirao je ciklusom simfonijskih pjesama Moja domovina Bedřicha Smetane – čast koju se ukazuje samo odabranima.

    Oskar Danon izražavao se glazbom koja mu je život značila. Stalno je bio okružen njome i u svojoj kući u Baškoj na otoku Krku u kojoj je proveo posljednje godine života nakon što je ratni vihor poharao njegovo rodno Sarajevo, pomno je, s gotovo mladenačkom znatiželjom pratio sve što se događa u svijetu glazbe. Razmišljao je o proteklim vremenima, o nezaboravnim susretima i suradnjama s velikim umjetnicima, o ratovima koje je prošao, o svemu lijepome i ružnom što se u životu događalo njemu i oko njega. Falstaffovskom mudrošću i vedrinom govorio je, a dugogodišnja novinarka riječkog Novog lista, Svjetlana Hribar zapisivala, svoje memoare. Naslovili su ih Ritmovi nemira i predstavili 2005. na 35. Varaždinskim baroknim večerima. Oni su mnogo više od autobiografije, panorama kulturnih zbivanja, prikaz gotovo cijelog burnog 20. stoljeća doživljen umjetničkom dušom čovjeka koji je bio otvoren za sve. Otišao je veliki Maestro koji je odabrao Hrvatsku kao zemlju u kojoj je proveo posljednje godine života, a s njim još jedna ličnost iz danas sve tanjeg reda onih koji su dali pečat svojemu vremenu.

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 23. prosinca 2009.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji