Kako je lako svirati flautu

Koncertna direkcija Zagreb: Koncert izvan pretplate, Lidija Ljubičić, flauta i Ivan Batoš, klavir, Muzej Mimara, 3. veljače 2010.

  • flautistica Lidija Ljubičić i pijanist Ivan Batoš, foto: arhivska fotografija, www.zapresic.hr
    Od svih koncertnih ciklusa Koncertne direkcije Zagreb – od najglasnijega Forte fortissima do najtišega Piano pianissima – stradao je ovaj posljenji. Piano pianissimo bio je predviđen za dvoranu lijepih ogledala, prvoklasnih parketa i nažalost uvijek suhonjave akustike dvorane Palače narodnoga doma u Opatičkoj ulici. Uz goste, pobjednike raznih natjecanja, u tom su se prostoru u ciklusu Piano pianissimo brusile danas već afirmirane reproduktivne snage domaće glazbene scene. Samo da se spomene gudački Kvartet Porin.Ciklus je bio neisplativ pa je i ukinut. Okorjelim je slušateljima u hladnijim danima bilo lijeno penjati se na brdo kada već nije riječ o kakvoj posebnoj atrakciji, a i navala svekolike političke elite i stražara svih vrsta umrtvila je Gornji grad do bola.

    Lijek, odnosno prostor za koncerte onih koji tek traže svoju afirmaciju našao se u Muzeju Mimara. Tamo je nastupila odlična flautistica Lidija Ljubičić u suradnji s pijanistom Ivanom Batošem. Lidija Ljubičić (Zagreb 1978.), ime koje valja upamtiti, danas podučava flautu u pri pučkom učilištu u Ivanić-Gradu, a u studentskom dobu – potekla je iz klase Vesne Košir i na poslijediplomskom studiju iz klase Renate Penezić – nizala je nagrade od Rektorove do male ekskluzive s Natjecanja Ferdo Livadić na ambciozno sročenom natjecanju Samoborske glazbene jeseni.

    Dakako, koncert je bio izvan pretplate i mrvicu skuplji od karte za kino koje nudi niz navodno atraktivnih uzbuđenja. A mladačkog uzbuđenja bilo je napretek na koncertu u Mimari s odmjerenim izborom djela podjenakih uloga flaute i klavira. Lidija Ljubičić i Ivan Batoš bez ostatka su kupili svoje slušatelje. Među njima je bilo mnogo kolega što toga puta zacijelo nije bila samo kurtoazija već i znak prepoznavanja.

    Repertoar je bio odabran s mjerom i ukusom. Lidija Ljubičić svojim neprijepornim umijećem i iskonskom muzikalnošću ne ostavlja mjesta bilo kakvoj sumnji. Dvojac je otvorio večer Malim valcerom Andréa Capleta i tako najavio zaraznu radost muziciranja koja je protkala cijelu večer s pripadajućim virtuozitetom i lakoćom zaigranosti finih nijansi u odnosu dvaju instrumenata. Slijedila je Suita za flautu i glasovir Charles-Marie Widora, kojega se prije svega prepoznaje po orguljskom opusu, a o tome je svjedočila razgranata klavirska dionica. No Ivan Batoš pametno nikad neće iskoristiti izazov da ju pretvori u vlastiti šou udaljen od suradnje s prvom damom koncertne večeri.

    Drugi dio je donio pomalo mističnu, na osoben način programnu, zvukovno i sadržajno bogatu minijaturu Zvukovi šume Sofije Gubajduline, potom i stalnu katkad i vratolomnu igru Sonatine Henrija Dutileuxa, nastalu za ispitne potrebe studenata Pariškog konzervatorija. Na kraju su udružene izvođačke snage iz darovite francuske flautističke kajdanke izabrale Poulencovu Sonatu nadahnutu teško nadmašnom, ali i dodirljivom lakoćom svirke Jean-Pierrea Rampala,

    Zvukovi šume Sofije Gubajduline izdvojili su se iz lakog i virtuoznog francuskog šarma izbora Lidija Ljubičić i Ivana Batoša. Na kraju prvoga dijela su to bili zvukovi mora s trodjelnom slikovitom skladbom More moje Mirele Ivičević. Skladba je nastala na poticaj flautistice Ane Benić prije šest godina, a podaci iz tiskanog programa navode da ju je mlada splistska skladateljica pisala u sobi bez prozora u Beču gdje ja na poslijediplomksom studiju izučavala medijsku, odnosno primijenjenu kompoziciju. I nakon toga svi bi krenuli na more.

    © Maja Stanetti, KULISA.eu, 9. veljače 2010.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike