Velik, jedinstven, neponovljiv

Portret Vladimira Ruždjaka u povodu izlaska monografije Vladimir Ruždjak. Tragom glazbe autorice Erike Krpan, HDS/Cantus, Zagreb, 2009.

  • Vladimir Ruždjak, Tragom glazbe, HDS/Cantus, Zagreb, 2009.U izdanju  Hrvatskog društva skladatelja i Cantusa objavljena je monografija Erike Krpan s naslovom Vladimir Ruždjak. Tragom glazbe. Tako je nakon mnogo truda i svestranog zauzimanja izašla opširna monografija na 306 stranica o umjetniku koji ju je cjelokupnim djelovanjem zaslužio još za života. Jer, Vladimir Ruždjak nije bio samo velik pjevač i cjelovita umjetnička osobnost, nego i jedna od najistaknutijih ličnosti u Hrvatskoj poslije Drugoga svjetskog rata. Od 4. srpnja 1946. kada je s 24 godine (rođen je Zagrebu 21. rujna 1922.) s velikim uspjehom debitirao u naslovnoj ulozi Puccinijeva Giannija Schicchija do smrti 9. listopada 1987. (posljednji put je nastupio na sceni u Opatiji 27. srpnja 1987. kao Tonio u Leoncavallovoj operi Pagliacci) svojim je djelovanjem ispunjao hrvatski kulturni život. Bio je pjevač neusporedive glasovne ljepote koju je zadržao netaknutom do posljednjih nastupa i superiorne pjevačke tehnike koja mu je pomogla da u tome uspije. Bio je operni redatelj, od 1970. profesor pjevanja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji a zatim i pročelnik odjela, skladatelj nedovoljno istražene ostavštine (osobito uspješan u obradbama međimurskih napjeva), prevoditelj opernih libreta, vrhunski tumač djela hrvatskih skladatelja, često i na njihovim praizvedbama, antologijski interpret niza opernih likova i koncertnih popijevaka u čemu je ostao nenadmašen.

    Prvi Rigoletto u HNK u Zagrebu 1947.Amonasro, Giuseppe Verdi, Aida, The Metropolitan Opera New York, 1962.Umjetnički put Vladimira Ruždjaka opovrgava ustaljena mišljenja kako mladi pjevači moraju postupno ulaziti u repertoar. On je u srpnju 1946. kao diplomant Muzičke akademije u Zagrebu pjevao glavnu ulogu – Giannija Schicchija. Nakon nekoliko mjeseci kao član Opere HNK-a u Zagrebu početkom svibnja 1947. pjevao je veću ulogu Jeleckog u Pikovoj dami, a sredinom svibnja 1947. nastupio je u naslovnoj ulozi Rigoletta na premijeri opere. Činjenica da je mogao svladati goleme pjevačke zahtjeve jedne od najtežih baritonskih uloga te da su dirigent Jakov Gotovac i redatelj Vladimir Žedrinski imali u njega apsolutno povjerenje pokazala je da je na scenu stupio pjevač nesvakidašnjih mogućnosti. Potvrdilo se to koncem godine kad mu je povjerena druga premijera – Verdijev Trubadur. Tek navršiti 25 godina i nastupiti na premijeri s ikonama hrvatske operne reprodukcije Josipom Gostičem i Vilmom Nožinić – to je danas nedosanjani san mladih opernih pjevača. U ožujku 1951. opet je nastupio u jednoj verdijanskoj premijeri – Krabuljni ples, opet s Gostičem i Vilmom Nožinić, ovoga puta pod ravnanjem Milana Sachsa. Tri velika verdijanska lika potvrdila su ga odmah na početku karijere kao vodećeg hrvatskog baritona.

    recital s Juricom Muraiem, Dubrovačke ljetne igre, 1979.Vladimir Ruždjak istodobno je njegovao i koncertnu djelatnost, u vokalno-orkestralnim formama i u popijevci - Liedu. U repertoar je uvrstio jednu od svojih najljepših interpretacija – ciklus Z mojih bregov Krešimira Baranovića, koji je pjevao diljem tadašnje Jugoslavije, diljem Europe a i preko oceana. Počeo je izvoditi cijele cikluse: Mahlerove Pjesme putujećeg djetića i Pjesme mrtvoj djeci, Schubertovu Lijepu mlinaricu, Schumannovu Pjesnikovu ljubav, a povijesnog 5. siječnja 1954. nastupio je na prvom koncertu novoutemeljenog ansambla Zagrebački solisti, za koji je često obrađivao pojedine skladbe, i postao njihov solist. Zagrebački solisti, naravno s Antoniom Janigrom, ali i s Vladimirom Ruždjakom kao vokalnim solistom, postali su vrhunski svjetski ansambl i ostavili u naslijeđe zacijelo najljepši segment hrvatske koncertne reprodukcije. Taj „najsavršeniji način vokalnog muziciranja“, kako ga je Ruždjak nazivao, Erika Krpan je pomno obradila u poglavlju Lied i u precizno navedenim Ruždjakovim koncertnim nastupima. Zanimljivo je da je autorica odvojila popis koncertnih i opernih nastupa, što bi navodilo na zaključak da su oba područja bila od jednake važnosti u Ruždjakovu umjetničkom djelovanju. Činjenica jest da u Hrvatskoj na koncertnom polju nije imao konkurencije (a po svemu sudeći neće je ni imati), ali je na međunarodnom planu, unatoč nekim iznimnim koncertnim nastupima – u Mahlerovoj Osmoj simfoniji pod ravnanjem Leonarda Bernsteina i Rafaela Kubelika te Brittenovu Ratnom requiemu pod ravnanjem autora – prvenstveno poznat kao operni pjevač.

    Hans Werner Henze, Der Prinz von Homburg (Princ od Homburga), u Operi u Hamburgu, 1960.Kako je Hrvatska za Ruždjakove umjetničke ambicije ubrzo postala premalena, on 1954. odlazi u Hamburg. Tijekom osamnaestogodišnjeg angažmana na toj velikoj svjetskoj sceni razvio se u cjelovitu umjetničku osobnost. Njegova visoka glazbena kultura, opća naobrazba i poznavanje jezika, vrhunske glasovno-pjevačke kvalitete, rad s velikim dirigentima i redateljima te suradnja s velikim pjevačima bili su zalog velikih ostvarenja, a nagrada je bila naslov Komornog pjevača. Godine 1960. tadašnji ravnatelj Hamburške opere Rolf Liebermann povjerio mu je naslovnu ulogu na praizvedbi opere Der Prinz von Homburg (Princ od Homburga) Hansa Wernera Henzea. U Hamburškoj državnoj operi nastupio je i na premijeri opere Il prigioniero (Zatočenik) Luigija Dallapiccole, koju je izvedbu vidjela i zagrebačka publika na gostovanju ansambla u sklopu drugog Muzičkog biennala 1963. Ruždjaka je tom prigodom Zagreb upoznao i u scenskoj verziji kratke biblijske drame The Flood (Potop) Igora Stravinskog, koja je prvobitno skladana kao televizijska opera. Na taj dio Ruždjakove karijere Erika Krpan se posebno opširno osvrće u poglavlju Hamburške godine a dotiče ga se i u poglavlju Zrele godine. Godine 1961. Ruždjak se otisnuo preko oceana i na otvorenju sezone u San Franciscu pjevao Enrica u Luciji di Lammermoor s Joan Sutherland; 1962. prvi put je kao Amonasro u Aidi nastupio u Metropolitanu i u njemu je proveo dvije sezone. Autorica ne zaboravlja naglasiti kako je svih tih godina bio trajno prisutan u hrvatskom glazbenom životu.

    Erika Krpan osvrće se opširno i na Ruždjakov rad kao redatelja i skladatelja u poglavljima Od pjevača prema redatelju i Vlastita glazba. U Činjenicama također vrlo opširno i u najmanjim pojedinostima iznosi njegov koncertni repertoar dijeleći ga za glas uz pratnju solo instrumenata ili komornog sastava i za glas uz pratnju orkestra. Isto su tako podrobno navedene praizvedbe u kojima je nastupio, režije i diskografija, do u najsitnijim pojedinostima. Priložen je i popis nagrada.

    Zrinjski, Ivan pl. Zajc, Nikola Šubić ZrinjskiTraviata s Nadom RuždjakNo, kad je riječ o njegovu opernom repertoaru, autorica kao da polazi od pretpostavke da je toliko općepoznat pa nije uvijek potrebno navesti ulogu koju je u nekoj operi pjevao. Popis njegovih opernih nastupa također je pomno dokumentiran, ali se u njemu ne spominju njegovi suradnici što bi još bolje odredilo njegovo mjesto i značenje kao i sliku vremena u kojemu je nastupao. A nastupao je s najvećim hrvatskim i mnogim velikim svjetskim umjetnicima. Autorica se podrobnije osvrće na nekoliko Ruždjakovih uloga i zadržava najviše na Rigolettu, što je posve prirodno, jer on jest na stanovit način kruna u repertoaru verdijanskog baritona. Opširno se dotiče i Germonta, poglavito u kontekstu Ruždjakova redateljskog pristupa Traviati. Naglašava utjecaj koji je poznati austrijski redatelj, najvažniji predstavnik tzv. Regietheatera, Walter Felsenstein (1901-1975) imao u oblikovanju njegove umjetničke osobnosti. Rad s njim na Rigolettu potaknuo ga je da se „bavi kompleksom pitanja operne režije“. Piše dosta i o Zrinjskom, također ulozi koju je Ruždjak temeljito učinio svojom i postao pojmom. No bilo bi tu još zanimljivih, manje poznatih uloga kojima je Ruždjak udario pečat vlastite osobnosti kao što je npr. Šiškov u operi Iz mrtvog doma Leoša Janáčeka.

    Ruždjakova glazbena zanimanja bila su vrlo široka i obuhvaćala su različite stilove i razdoblja, autore od Monteverdija do suvremenih skladatelja, talijansku, francusku, njemačku, rusku i hrvatsku operu i koncertno stvaralaštvo, što se u monografiji ističe. Njegova karijera nije poznavala padova ni trenutaka krize, aktivnost mu nije popuštala ni nakon četrdeset godina umjetničkog djelovanja. Umro je iznenada pripremajući praizvedbu ciklusa Smrt na Mirogoju Adalberta Markovića (1929-2010).

    Grof, Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pir, Covent Garden, London, 1966.Erika Krpan monografiju je podijelila u tri glavna poglavlja: Život, Umjetnost i Činjenice, kojima su pridruženi detaljni popisi koncertnih nastupa i nastupa u operi. Uz pomoć umjetnikove sestre koja je evocirala sjećanja na Ruždjakovo djetinjstvo i mladost donijela je dragocjena svjedočanstva o počecima formiranja jedne tako cjelovite osobnosti kojoj je teško naći premca. „To što nosim u sebi je nedjeljivo“, govorio je, kako kaže autorica, „osjećajući utemeljenost, čvrstu umreženost i međusobnu uvjetovanost svojih duhovnih i umjetničkih interesa“ pa zaključuje da je „Vladimir Ruždjak bio umjetnik najvišeg intelektualnog i umjetničkog ranga čija su erudicija, znanje, umjetnička znatiželja, i dosezi brisali granice između pojedinih umjetničkih područja ujedinjujući se u njegovu stvaralaštvu na način istinskoga renesansnog umjetnika“. Autorica iznosi nekoliko postulata kojima se rukovodio u svim vidovima djelovanja. Bio je apsolutni vokalist ali ne u smislu paradiranja svojim vrhunskim pjevačkim umijećem i prelijepim glasom, nego u smislu služenja umjetnosti. Uvijek je polazio s iznimnim osjećajem za tekstovne vrijednosti, savršeno je spajao riječ i ton te u tom potpunom stapanju nalazio je smisao vokalne umjetnosti. Zbog toga je mnogo truda ulagao ne bi li prijevode učinio u zvuku i smislu što bližima originalu. Autorica ocrtava Ruždjakovu umjetničku i ljudsku osobnost služeći se i citatima i kritičkim osvrtima iz tiska što knjizi dodaje svugdje prisutnu dokumentarnost. Posebno su zanimljive Ruždjakove osobne bilješke. Autorica naglašava njegovu dugogodišnju čvrstu prijateljsku i umjetničku suradnju s pijanistom Juricom Muraiem, kao i petnaestogodišnju bračnu vezu s Nadom Siriščević, rođenom Volčanšek u kojoj će „osobno i profesionalno povjerenje biti oslonac mnogim umjetničkim ostvarenjima koje je pridodao već ostvarenim velikim ulogama“.

    Barnaba, Amilcare Ponchielli, GiocondaLijep je izbor fotografija i ima ih upravo toliko koliko je potrebno da potkrijepe autorski tekst a ne da se nametnu u prvi plan. Elegantno je i primjereno osobnosti umjetnika cjelokupno grafičko oblikovanje Luke Gusića.

    Monografiji bi dobro došao sažetak na engleskom, bez kojega su takva izdanja danas gotovo nezamisliva, a budući da je Ruždjakovo djelovanje dobrim dijelom bilo povezano s Njemačkom, ni njemački sažetak ne bi bio suvišan. A takvoj iscrpnoj i lijepoj monografiji dobro bi došlo i kazalo imena.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 21. ožujka 2011.

Piše:

Marija
Barbieri