Drvena konjica

Hrvatsko narodno kazalište Split: Gioacchino Rossini, Seviljski brijač, dir. Ivan Repušić, red. Plamen Kartaloff (Koprodukcija sa Slovenskim narodnim gledališčem iz Maribora)

  • Hrvatsko narodno kazalište u Splitu: Gioacchino Rossini, Seviljski brijač, dir. Ivan Repušić, red. Plamen Kartaloff (Koprodukcija sa Slovenskim narodnim gledališčem iz Maribora)
    Čak su tri glavne operne kuće Hrvatske u relativno kratkom razdoblju premijerno izvele Rossinijevog Seviljskog brijača (HNK U Zagrebu 2006, HNK Ivana pl. Zajca u RIjeci 2008), što svjedoči o slaboj koordinaciji programskih ciljeva unatoč panegiričkim najavama i rezultatima koji bi trebali više biti u dosluhu s duhom i ritmom vremena u kojem jesmo. Koliko zašećerene ružičaste fikcije, s osnovnom namjernom da se dopadnu gledatelju, mogu intenzivirati plamen unutrašnjih dramskih doživljaja i utjecati na uznemirenu čovjekovu egzistenciju? Istini za volju, danas u opernom svijetu sve je više pokušaja, a nerijetko i uvjerljivih realizacija, napuštanja plićaka prozaičnosti i konvencije te otkrivanja dubljeg realizma unutarnjeg svijeta s manje metafore a više istine. Splitska premijera Seviljskog brijača ostala je na razini površinske inspekcije, više ili manje stilski koherentna, s likovima čija prostudiranost nije sezala dalje od ranije poznatog. Pa ipak, bilo je mjestimično asocijacija koje su omogućavale uzlete mašte, dinamičnih scena koje su naivnom komičnošću kulminirale čisto vizualnim atrakcijama.

    Hrvatsko narodno kazalište u Splitu: Gioacchino Rossini, Seviljski brijač, dir. Ivan Repušić, red. Plamen Kartaloff (Koprodukcija sa Slovenskim narodnim gledališčem iz Maribora)Gotovo su sve činjenice o Gioacchinu Rossiniju poznate, njegova glazba tako nova i u to vrijeme osebujna, slava bez granica, magnetizirajući učinak njegove satirske pojave u otmjenom Parizu. Žestina njegova talenta nije trpjela nikakve spiritualizacije, a glazba je od početka predstavljala utjelovljenje talijanske gracije, nerva i muzikalnosti, korak prema uspostavi talijanske glazbene drame. Sve se to zrcali u melodijama i ritmu, prvim recitativima bez pratnje, možda ponajviše u ljudskom glasu koji je poznavao bolje od svih, sam je pisao varijacije za Isabellu Colbran ili basa Filippea Gallia. Kontinuirana glazbena tvornica nije ostavljala pjevačima da se sami snalaze. Rossinijeva glazba svakako više instinktivna nego li intelektualna, pravu vrijednost krije u orkestraciji, načinu upotrebe instrumenata, vještini i šarmu melodija koje zadivljuju. “Dajte mi listu namirnica koje treba kupiti”, kazao je jednom,”ja ću je uglazbiti!”. Siromašno podrijetlo nije ga upućivalo na veće pjesnike, pa mu libreta pate od niza manjkavosti, što će obilato nadoknađivati orkestralnim slogom izuzetno bogatim i inventivnim. Vrijeme je Rossinijevoj partituri Seviljca koješta dodavalo, intervencije su se udaljavale od duha ottocenta, pa je utoliko povratak izvorniku (Alberto Zedda) i u splitskom slučaju bio opravdan. Dirigent Ivan Repušić, poznat po nadanuću i vjernosti skladateljevoj ideji, uspješno je angažirao splitske glazbenike i poletno vodio orkestar koji je zadovoljio više entuzijazmom negoli disciplinom, gracioznošću i dinamičkim nijansiranjem uz gubitak piano dionica.

    Drvena konjica

    Hrvatsko narodno kazalište u Splitu: Gioacchino Rossini, Seviljski brijač, dir. Ivan Repušić, red. Plamen Kartaloff (Koprodukcija sa Slovenskim narodnim gledališčem iz Maribora)Redatelj Plamen Kartaloff, ugledni gost iz Bugarske koji je dosta režirao od Maribora, Zagreba, Beograda do Sofije, Seviljca je uprizorio na dosta skučenoj pozornici kojom je dominirao svojevrsni cirkus koji se okretao i mijenjao stranice koje su otkrivale nove prostore mizanscene. Ta pokretna humorna slikovnica forsirala je dinamiku i stalnu trku, premda koloritom i samom kontrukcijom nije odgovarala pokušajima suvremenijeg pristupa Rossinijevu svijetu. Treba imati u vidu da je novi splitski Brijač ostvaren u suradnji sa Slovenskim narodnim gledališčem iz Maribora. Kako bilo, Kartaloff poznaje ljudske strasti i porive, dominantna konvencija nije ga omela da prati razvitak likova i događaja i na više mjesta postigne sugestivnu scensku realizaciju (u cavatini Figara, orkestralnom intermecu s letećim kišobranima ili završnoj sceni opere), premda je bilo i situacija s pretjeranim gegovima i nejasnim intencijama (unošenje topa u kuću, cijela scena s Basilijevim učenikom i još neke).
    U scenografkinji i kostimografkinji Ionni Manoledaki redatelj nije imao veliku potporu. Likovna kvaliteta scene znatno je umanjena spomenutim rotirajućim prostorom, dok su kostimi u suprotnosti sa slikom stilski šetali raznim razdobljima. Kao da su najneprimjerenija rješenja sačuvana za Rosinu koje je likovno bliža liku Carmen, da i ne spominjemo neukusne razgolićene vojnike ili drvene konje na koje se penje ljestvama. Perike na pojedinim protagonistima (Don Basilio), izostanak šminke, ili prozračna svjetla (Sašo Bekafigo) dio su vatrometa detalja i efekata koji dopiru do kozerskog sloja ali ne i do prave komične fantazije koja se ne libi bodlja oštre satire.

    Različiti pjevački dosezi

    Helena Lucić (Rosina), Hrvatsko narodno kazalište u Splitu: Gioacchino Rossini, Seviljski brijač, dir. Ivan Repušić, red. Plamen Kartaloff (Koprodukcija sa Slovenskim narodnim gledališčem iz Maribora)Nastup pojedinih pjevača dočekan je s posebnom pozornošću, tim prije što Splićani dobro poznaju i vole Seviljca. Zahtjevi koje Rossini stavlja pred pjevača nisu bezazleni i pretpostavljaju ne samo visoku tehničku spremnost i muzikalnost izvođača, nego i to da glasom moraju otvoriti srca slušatelja i buditi osjećajnost. Temelji Rossinijeve tehnike su tzv. canto fiorito, trileri, appoggiature, jasne atake tona, stakato pjevanje, recitativi... Kada se to dobro poznaje, problemi na splitskoj izvedbi postaju vidljiviji a dometi interpretacija jasniji. Najviše posla u svladavanju vokalno i scenski zahtjevnog lika Figara stoji pred bugarskim baritonom Peterom Danailovim. Mnogi su veliki baritoni Seviljcu prilazili tek nakon dužeg scenskog i vokalnog iskustva, jer se lako dogodi da se pakleno teška uloga podcijeni i (avaj!) pretvori u ludu šalu! Premda lijepog lirskog mezzosoprana sa zvučnim visinama,

    JAna Kurucova (Rosina), Hrvatsko narodno kazalište u Splitu: Gioacchino Rossini, Seviljski brijač, dir. Ivan Repušić, red. Plamen Kartaloff (Koprodukcija sa Slovenskim narodnim gledališčem iz Maribora)Slovakinja Jana Kurucova nije besprijekorna Rosina, njezin srednji i donji registar dobro je fokusiran ali manje topao i plemenit, dok su visoki držani tonovi kraćeni i forsirani. Ipak, njezina se interpretacija najviše dopala frazom i finim dinamičkm nijansiranjem. U istoj ulozi na reprizi čuli smo Helenu Lucić, mezzosopranisticu iz Zagreba koja je tu ulogu već ostvarila u Rijeci i Zagrebu. Njezin je mezzo zagasitije boje, iznenađujuće sonornosti, pokriven i izjednačen u zvuku kod srednjih i nižih tonova, ali kod visokih tonova dolazi do forsiranja, niže impostacije i oscilacija koje umanjuju postignuti efekt. Možda bi njezin širok i taman glas bio podesniji za dramske uloge i legato pjevanje. Scenski lik zahvalne mlade štićenice Helena Lucić donijela je s obiljem šarma.

    Gost iz Slovačke Otokar Klein (Almaviva) tipični je tenore leggiero, lakih visina, pokretljiv, ali nejasne dikcije i manje uvjerljivih fioritura. Većom koncentracijom, primjetnom na repriznoj izvedbi, postigao je stabilne visoke tonove i uvjerljiv scenski nastup. Sasvim nadahnutu i dobrim dijelom dorađenu interpretaciju Bartola ostvario je Ozren Bilušić, umjetnik jasnoga vokalnog iskaza i sve bolje pjevačke tehnike, kod je Basilio basa Ivice Čikeša, još jednom bila glumački i vokalno posebna kreacija, Kad želi Čikeš postiže vrijedne rezultate, misli na nijanse i emisiju tona koja je ponekad preglasna i kvari opći komorni dojam. U ulozi Berte čuli smo dvije mlade sopranistice Antoniju Teskeru i Martinu Klarić glumački pretjerano eksponirane, ali unatoč pokazanim vokalnim kvalitetama s potrebom za izjednačavanjem registra i razvijanjem osjećaja intenziteta zvuka. Dok svog Fiorella Marijo Krnić treba temeljito istražiti, Mate Akrap je ponudio smirenog i sonornog slugu koji je imponirao mekim i zaobljenim tonom. Muški zbor HNK (zborovođa Domeniko Briški) zvučan i angažiran, premda ne i pretjerano tonski pouzdan.

    Hrvatsko narodno kazalište u Splitu: Gioacchino Rossini, Seviljski brijač, dir. Ivan Repušić, red. Plamen Kartaloff (Koprodukcija sa Slovenskim narodnim gledališčem iz Maribora)U svakom slučaju, da bi se došlo do barbiere di qualita potrebno je, unatoč postignutom uspjehu i uloženom trudu, nepristajanje na iluziju da se ponuđenim izvođenjima došlo do vrhunca. Svaki put iznova Rossinijeva glazba javlja se s ambicijom da bude signal upozorenja i pokušaj afirmiranja bravuroznog orkestralnog i vokalnog stila koji radije iznenađuje negoli budi teške misli. Rossinijeva je osobina da radije žrtvuje dubinu, negoli riskira dosadu, koja se i nije baš udomila u živahnoj splitskoj izvedbi. Uostalom, genijalnost Seviljskog brijača u iznimnoj sreći premašuje i samu sebe, a trebala bi imati odraza u svakoj pojedinoj reprodukciji u čemu i jest pravi rizik. U poznim je godinama Rossini iskreno pisao Bogu: ”...Ti znaš da sam rođen za operu buffa. Malo znanja, malo srca – to je sve. Budi blagoslovljen i pošalji me u raj...” Mora li se život uvijek narugati snovima, nasukati na površinama samoće, kada ozonski dah stvarnosti potraži spas u svečanoj retorici i superlativima koje je Rossini tako prezirao?

    © Tonći Šitin, KULISA.eu, 23. ožujka 2010. 

Piše:

Tonći
Šitin

kritike