U korizmenom ozračju

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra HRT-a: Korizmeni koncert, dir.Ivan Repušić, solisti: Valentina Fijačko, sopran, Giorgio Surian, bas, KD Vatroslav Lisinski, 25. ožujka 2010.

  • Simfonijski orkestar HRTIznimno ozračje stvoreno je na ovogodišnjem Korizmenom koncertu Simfonijskog orkestra HRT-a zahvaljujući biranom stilskom programu ostvarenom u suradnji s vrsnim gostima – vokalnim solistima basom Giorgiom Surianom i sopranisticom Valentinom Fijačko te dirigentom Ivanom Repušićem. Tema smrti bila je osnovna nit koja je povezivala četiri skladbe programa: Žalosni valcer (Valse triste, op. 44)Jeana Sibeliusa, orkestrirani ciklus za glas i glasovir Pjesme i plesovi smrti Modesta Petroviča Musorgskog te Četiri posljednje pjesme za glas i orkestar te simfonijsku pjesmu Smrt i preobraženje, op. 24 Richarda Straussa.

    Maestro Ivan Repušić sjajno je pripremio i izveo taj osebujan program ispraćen odobravanjem publike i ovacijama. Bilo je to očito već na samom početku nakon izvrsne izvedbe Žalosnog valcera Jeana Sibeliusa tog nestvarnog, melankoličnog ali i uskovitlanog plesa starice sa smrću. Izvedba tog najpopularnijeg ulomka iz scenske glazbe za dramu Kuolema (Smrt) bila je elegantna i zanosna, u pravom ritmu i tempu. Bio je to sjajna uvod u nastupe solista koji su također bili odlični, podržani tečnom i suptilnom pratnjom orkestra.
    Valentina FijačkoGiorgio Surian
    Bas Giorgio Surian je lijepim i moćnim glasom te odličnom dikcijom i naglašenom ekspresivnošću donio četiri mračne, ponekad cinične i groteskne pjesme Modesta Petroviča Musorgskog prema tekstu grofa Arsenija Goleničeva-Kutuzova (Uspavanka, Serenada, Trepak i Vojskovođa). Sopranistica Valentina Fijačko je pak slijedom ugođaja vjerovanja i pomirenja s odlaskom na onaj svijet, Straussove Četiri posljednje pjesme (Proljeće, Rujan, Prije sna i Večernje rumenilo) otpjevala vrlo smireno i nježno, lijepim i izvrsno oblikovanim glasom.

    Vrhunac dojmljive večeri bila je simfonijska pjesma Smrt i preobraženje Richarda Straussa, jedan od vrhunaca njegova stvaralaštva. Ta autobiografska studija nadahnuta Schopenauerovim razmišljanjima o tajni života i smrti predočena je vrlo emotivno i u impresivnom luku. Gudači su imali sočan i kompaktan zvuk, a duhači precizne i dobro ugođene nastupe. Zapazili smo i odlične solističke nastupe, naročito prve violine koncertmajstora Tarasa Pechenija, kao i niz izražajnih detalja, legata, gradacija i dinamike te dobro usklađenih odnosa unutar orkestra u jedinstvenoj i dojmljivoj cjelini.

    © Višnja Požgaj, KULISA.eu, 27. ožujka 2010.

Piše:

Višnja
Požgaj

kritike

najavljujemo...