Lakoćom kroz vrtloge koloratura

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Gaetano Donizetti, Lucia di Lammermoor, dir. Nikša Bareza, red. Damir Zlatar Frey

  • Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Gaetano Donizetti, Lucia di Lammermoor, dir. Nikša Bareza, red. Damir Zlatar Frey
    Na reprizi riječke Lucije di Lammermoor nova protagonistica Ivana Lazar imala je tešku zadaću, ne toliko u vokalnom pogledu, jer se naša vodeća koncertna sopranistica nebrojeno puta dokazala i u najtežim partiturama sličnih zahtjeva, nego poglavito u interpretativnom. Naime, Lucia je njezina tek druga uloga u tzv. željeznom repertoaru i nije bilo nimalo lako ostvariti glavnu, naslovnu ulogu i u svakom pogledu nositi predstavu koja je k tome bila bez naboja. Ivana Lazar je u svakome pogledu uspjela. Ona, naravno, nije dramski nego lirski sopran s koloraturama ali je suvereno, bez ikakva napora ili forsiranja izvela i one odlomke uloge koje traže veću količinu glasa usmjerivši se na visoki registar u kojem njezin glas zaista ima nebesku kvalitetu.

    Tijekom povijesti, pogotovo nakon pojave Marije Callas iskristalizirale su se dvije koncepcije Lucije. Jedna, lirskija, prilagođena mladim godinama povijesne Janet Dalrymple, alias Lucy Ashton u romanu Sir Waltera Scotta, i druga, dramskija, u skladu s izrazito dramskim karakterom lika. Maria Callas je pod vodstvom različitih dirigenata ostvarila obje koncepcije i prilagodila im, kako je samo ona mogla, svoj glas, što je, hvala Bogu razvidno iz njezinih studijskih i živih tonskih zapisa.

    Ivana Lazar prihvatila je prvu, nježnu, zaljubljenu, bespomoćnu žrtvu okrutnog brata i njegovih prevara i ucjena koja se pod tim groznim teretom lomi, gubi razum, ubija nevoljenog supruga i bježi u svijet svoje djetinje svježe i čiste mašte. Taj je svijet doista dočarala izvodeći s lakoćom sve preteške pasaže, vrtloge koloratura. Ali to nisu bili samo ukrasi nego osmišljen izraz pomućena uma sa svim njegovim trenutačnim promjenana raspoloženja i osjećaja. Dovoljno senzibilna ali i dovoljno sabrana da u svakome trenutku zadrži potpunu kontrolu nad osjetljivim materijalom kakav je glas koloraturke, rasla je iz prizora u prizor, i sam kraj svoje duge dionice dočekala je svježa, postižući, kako se i očekuje, baš tada svoj pjevačko-scenski vrhunac.

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 27. travnja 2010.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike