Rariteti za violinu i gitaru

Ciklus Forte fortissimo: Latica Honda-Rosenberg, violina, Alexander-Sergej Ramírez, gitara, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 4. svibnja 2010.

  • Latica Honda-RosenbergNa suradnju violončelista i gitarista koncertna je publika već godinama navikla. Malo je neuobičajenije kada je riječ o kombinaciji violine i gitare. Svakako u oba slučaja se mora ozbiljno računati na obrade, jer literature naprosto nema mnogo, a s druge se strane ne može glazbenicima zabraniti, niti im odreći pravo na svu drugu glazbu. Napokon, prerade i prilagodba različitim sastavima dio su stoljetne glazbeničke prakse.

    Za ciklus Forte fortissimo u velikoj dvorani Lisinski se predstavila violinistica Latica Honda-Rosenberg s gitaristom Alexander-Sergejem Ramírezom. Velika dvorana Lisinski zacijelo nije najpogodnije mjesto za komornu glazbu pa je ozvučenje gitare bilo neminovno, osobito kada je virtuozna violina visokih frekvencija u igri. I doista su oboje umjetnika tu kombinaciju uspjeli učiniti maestralnom s puno ukusa i puno osjetljivosti za ispunjavanje golemog prostora koji im ne ide na ruku.

    Tada se ime ciklusa Forte fortissimo nije moglo shvatiti doslovno kao jačinu zvuka nego prvenstveno kao mjeru umjetničkih dosega. A riječ je bila o virtuoznim djelima – od Paganinija do Piazzole. Laticu Honda-Rosenberg ovdašnja publika poznaje s ranijih nastupa koji su uglavnom bili s orkestrom, a i na stanovit je način miljenica jer uvijek naglašava svoje hrvatsko-japansko porijeklo i rado i dobro govori hrvatski jer, kaže, često se čuje s majkom. Ponajviše je kao pedagog angažirana u Njemačkoj: prvo u Freiburgu, a odnedavna i na Umjetničkoj akademiji u Berlinu. Objašnjava da joj uspješna koncertnu karijera solista i nije primarna u moru muzike koja ju čeka.

    Alexander-Sergej RamírezomZa Forte fortissimo je s Ramírezom odlučila pokazati intimističku privrženost glazbi i koliko je važna suradnja s drugima, odnosno s gitaristom. U tome je smislu inače bujni ton svoje vrijedne violine svela na fokusiranu i ponajviše lijepu mjeru dijaloga s izabranim materijalom i sa suradnikom.

    Ekskluzivni, šmekerski program, sadržao je i prerade za sastav violine i gitare. Redom su to bile dvije Paganinijeve skladbe – Sonata concertata i Cantabile. Slijedile su vituozne Varijacije na napjev The last Rose of Summer (posljednja ljetna ruža) za violinu solo, potom obrada Sedam narodnih napjeva Manuela de Fallae, suita Koyunbaba za gitaru solo Carla Domeniconija i vatrena latinskoamrička završnica sa suitom Buenos Aires Maxima Diega Pujola i Povijesti tanga, Histoire du tango Astora Piazzole.

    U dobro sročenom programu dvoje je umjetnika pokazalo i virtuozitet, ali je u cijeloj večeri prevladalo fino muziciranje koje je uspjelo nadići neudobnu veličinu dvorane, a k tomu je sasvim neočekivan dojam bilo Sedam španjolskih narodnih pjesama Manuela de Fallae. Te su pjesme bez riječi postale rječite.

    © Maja Stanetti, KULISA.eu, 6. svibnja 2010.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike