U autentičnom ambijentu

7. Riječke ljetne noći: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka, Pietro Mascagni, Cavelleria Rusticana, dir. Nada Matošević, red. Ozren Prohić

  • 7. Riječke ljetne noći: Pietro Mascagni, Cavelleria Rusticana, dir. Nada Matošević, red. Ozren ProhićDraž ljetnih priredaba prvenstveno je u ambijentu. Posebno sagrađene (ili adaptirane) ljetne pozornice nužnost su nastavka sezone, ali pravo zanimanje uvijek će prije svega pobuditi ambijent nekog trga, crkve, palače ili utvrde u koji će se s više ili manje uspjeha uklopiti radnja. Nažalost, ali s pravom, jer ga se previše nagrizalo, u tu svrhu nema više prekrasnog splitskog Peristila (umjesto što se nepotrebno zadiralo u njegovu arhitekturu, trebalo je djelovanje prepustiti samo njegovoj jedinstvenoj ljepoti kao što je to na početku tadašnjih Splitskih ljetnih priredaba radio scenograf Rudolf Bunk uz pomoć kostimografkinje Jagode Buić). Rijeka se pobrinula da nastalu prazninu ispuni još i prije, 2008. godine, predstavom Tosce, izvedenom na trima različitim kulturno–povijesnim lokacijama u realnom vremenu događanja u rasponu od 15 sati, koja je dobila nagradu Novog lista za najbolji događaj – najcjelovitije ostvarenje Riječkih ljetnih noći, a pripala joj je, prvi put te godine, i nagrada publike. No našlo se dobronamjernika koji su prevelikim traženjima obeštećenja za korištenja prostora taj spektakl onemogućili. Upravo je nevjerojatno da jedna gradska kulturna institucija ne može shvatiti da je ta i takva Tosca ponos cijele Rijeke, pa Pomorsko-povijesni muzej traži za korištenje Guvernerove palače, u koji je smješten, 22.500 kuna plus PDV!
    7. Riječke ljetne noći: Pietro Mascagni, Cavelleria Rusticana, dir. Nada Matošević, red. Ozren Prohić
    No glazbeni djelatnici Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca na čelu s intendanticom Nadom Matošević Orešković i ravnateljem Opere Ozrenom Prohićem nisu se obeshrabrili. Dali su se u potragu za novim prostorom koji bi zadovoljio ambijentalne i izvedbene zahtjeve. I našli su ga na Trgu Grivici ispred Katedrale sv. Vida. Puccinijeva Tosca ustupila je mjesto Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani, jednoj od najboljih predstava riječkog opernog ansambla. Ostalo se na verizmu i postignuta je scenska istina u svakome smislu. Slikar i scenograf Dalibor Laginja, koristeći samo najnužnije rekvizite – stolove i stolce, potpuno je sačuvao prostor i uz pomoć kostimografkinje Irene Sušac i oblikovatelja svijetla Borisa Blidara uspio dočarati ambijent uskrsnog jutra na Siciliji s dominantnom crkvom iz koje se najprije razliježe zbor Regina coeli a zatim se vjerničko mnoštvo pred crkvom ujedinjuje u himnički Inneggiamo. Sve pohvale zborovođi Igoru Vlajniću koji je riječki operni zbor uzdigao do respektabilnog ansambla, i njegovim pridruženim snagama, Ženskoj i Muškoj klapi Kastav, Ženskoj klapi Kamelija i Zvonejskim kanturima iz Zvoneća. Uz taj središnji prizor pred crkvom koja ga određuje svojom jednostavnom monumentalnošću i ljepotom, seljani se skupljaju za stolom uz blagdansko piće a na sredini se odvija drama seoskog viteštva, što bi mogao biti prijevod Cavallerije rusticane. Redatelj Ozren Prohić pristupio je djelu njemu primjerenim realističnim postupkom i režiju je znalački uspješno prilagodio novom prostoru i njegovim specifičnim zahtjevima.

    Vizualna komponenta izvedbe bila je, dakle, sretno riješena. Trebalo je čuti kakvom će se pokazati auditivna. Odličnome riječkom opernom orkestru nije smetalo što je smješten posve desno i njegova je svirka, možda tek malo prigušena ali vrlo čista i razgovijetna, dopirala i do najudaljenijeg kutka gledališta. Trebalo se samo malo priviknuti na raspored zvučnih skupina – i sve je bilo u redu. Riješivši problem smještaja orkestra i rasporeda zbora, dirigentica Nada Matošević prepustila se glazbi i suverenom rukom vodila vrlo dobar brojan izvođački korpus na čelu s vrsnim solistima.
    7. Riječke ljetne noći: Pietro Mascagni, Cavelleria Rusticana, dir. Nada Matošević, red. Ozren Prohić
    Kristina Kolar se ne samo uspješno nastavlja na najbolje hrvatske interpretkinje Santuzze, nego je tome liku podarila i neku novu, mekšu dimenziju. Njezin lijep, ujednačen, zaobljen visoki mezzosopran sjajnih visina i velika muzikalnost sigurno su je vodili u oblikovanje toplih i dinamički iznijansiranih fraza, adekvatno zrcaljenih i u glumačkoj komponenti pa se u njezinoj interpretaciji, i glazbenoj i scenskoj, taj lik nije zadržao isključivo na dramatici nego je imao mnogo širi spektar emocija. Postao je bogatiji i izražajniji. I potresniji, što je bilo razvidno iz prijema gledališta.

    Njezin toliko željen ali neuhvatljiv Turiddu u interpretaciji Davora Lešića odgovarao joj je jednakom snagom i uvjerljivošću. S obzirom na karakter glasa bez kakvoga se ne može realizirati repertoar u opernim kućama, sigurnu muzikalnost i atraktivan scenski izgled, Lešić se sve uspješnije probija u uski krug onih na kojima se taj repertoar može temeljiti. Njegov lirico-spinto tenor – siguran u svim položajima, treba samo dalje razvijati i dorađivati, što je u težih glasova dugotrajniji proces. Lešić i Robert Kolar zacijelo su najzaposleniji operni solisti u glavnim ulogama u Hrvatskoj i njihov doprinos valja itekako cijeniti, pogotovo s obzirom ne samo na njihovu pouzdanost i izdržljivost nego i na visok cjelokupni domet ostvarenja, kakav je bio i Kolarov scenski i glasovno uvjerljiv Alfio. Helena Lucić bila je atraktivna Lola, a Anđelka Rušin iskoristila je svoje bogato iskustvo da bi liku majke Lucije dala onu važnost koju mu mogu dati samo iskusne interpretkinje.

    Bila je to vrlo lijepa, oku i uhu ugodna riječka operna noć. Šteta je samo da joj zbog malog broja sjedišta nije mogao prisustvovati velik broj gledatelja koji su to željeli! No to je njezin jedini nedostatak, sve su ostalo prednosti.

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 3. srpnja 2010.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike