Prepustiti se ritmu

Glazbeni program 61. Dubrovačkih ljetnih igara (izbor)

  • Boris Berezovsky, foto:www.dubrovnik-festival.hr

    Našeg proslavljenog pianista Ivu Pogorelića jednom su prilikom pitali zašto neka djela prebrzo svira, a on je duhovito odgovorio: „Zato što mogu!“. Tako je i pianist Boris Berezovski za svoj recital na Ljetnim igrama održan 11. kolovoza u atriju Kneževa dvora uvrstio u program samo Transcedentalne etide (S. 139) Franza Liszta zato što to može. Djelo koje zahtijeva nezamisliv tehnički napor odsviriv je jedino pod njegovim prstima, a konceptualno održiv jedino ukoliko imate toliku količinu odsviranih koncerata, relevantnih nagrada (između ostalog Berezovski je pobjednik Čajkovski natjecanja) i širok repertoar kao ovaj pijanist. Gotovo lakonski odnos prema sviranom sadržaju mogao je zasmetati ljubiteljima i poznavaocima tog vratolomnog ciklusa, jer je s nevjerojatnom lakoćom savladao sve uspone i tehničke tenzije, ali s čvrstom namjerom da ne obraća pažnju na detalje i širu dimenziju djela prikrivenu u pijanističkim akrobacijama. Ime Borisa Berezovskog privuklo je ljude u Dvor, a ne program, jer teško da danas ovakav izbor djela može osvojiti širu publiku, (ako je namjera je vratiti u dvorane), jer on više realno ne korespondira s ničim, osim sa samim izvođačem. U vremenu kad je važno da povijesna glazba (kako je naziva Harnoncourt), koja se bolno odvojila od stvarnosti i života, stvori komunikaciju sa slušateljima, veliki glazbenici kakav je nesumnjivo Berezovski trebali bi imati poslanje da pametnim izborom programa ne odbiju nove ili sporadične posjetitelje ovakvih budućih glazbenih događanja.

    Cantus ansambl i solisti, foto:www.dubrovnik-festival.hrSasvim druga glazbena priča se dogodila 16. kolovoza u istom prostoru. Cantus ansambl i njegov umjetnički voditelj Berislav Šipuš priredili su glazbeno osvježenje i eksploziju novoga zvuka odličnim izborom repertoara. Pjev umirućeg Pana u skladbi Syrinx za flaute (1913) Clauda Debussya, bojažljivim i odustajuće tužnim tonom dočarao je izvrstan flautist Roberto Fabbriciani, a magičnost melodije nestajućeg veselja bila je odlična početna točka iz koje se kretao daljnji tok koncerta. Fabbriciani je bio solist i u praizvedenom Koncertu za flautu i orkestar (2010) Srećka Bradića, djelu u kojem se na klasičan način nadmeću ili ignoriraju dvije suprotstavljene strane orkestra i solista, ali jednako tako koncert posve drugog, suvremenog zvukovlja i gradnje glazbenog materijala. Flauta se pokazala u dahu Fabbricianija, a tako i u Bradićevoj invenciji kao instrument različitih zvukovnih mogućnosti, pa je, uz širenje tonskog obzorja orkestra, ova skladba zvučala zanimljivo i na trenutke čudnovato. Izazov je praizvoditi neko djelo jer slušateljima treba jasno izreći skladateljevu misao, a Cantus ansamblu i Fabbricianiju izgleda da je to uspjelo.

    Cantus ansambl i solisti, foto:www.dubrovnik-festival.hr
    Komorna glazba op. 24, br. 1 za komorni sastav
    (1921) Paula Hindemitha pokazala je sočnu vitalnost, različite ritmičke impulse i smjelost istraživanja glazbene ideje. S njom su posjetiteji koncerta mogli razmišljati, zabavljati se ili osjetiti nadmašenost granica uštogljenog vremena u kojem je nastala i vjetrove novih svjetonazora. Sjajna skladba prštećeg izvora i kontemplacije! Slijedila su djela Igora Stravinskog, prvo Ragtime za 11 instrumenata (1918), a zatim Lija, pjevana burleskna pripovijest u dva dijela za sole i komorni sastav (1917). Šteta što mali prostor Dvora nije dozvolio veću razmahanost režije Maria Kovača jer bi izvedba bila još zabavnija i dojmljivija. Za pjevače Stjepana Franetovića (tenor), Domagoja Dorotića (tenor), Marka Mimicu (bariton) i Gorana Jurića (bas) bio je to pjevački izazovan zadatak, pa je ponekad usredotočenost na pjevanje oduzela šarmantnost izvedbe.

    Cantus ansambl i njegov umjetnički voditelj Berislav Šipuš tim su koncertom stvorili iznimnu atmosferu, a izborom djela (pa i ako nisu zvučala kao na nosačima zvuka – u tome i jest ljepota žive izvedbe!) nastalih u posljednjih sto godina pokazali kako itekako ovakav koncert može komunicirati sa slušateljem. Svaka isključivost nije najpametniji način za ispitivanje novih putova izvođenja glazbe, ali kad bi se mogao birati omjer koncerata u kojima glazbenici propituju ishodišta vlastite sadašnjosti svirajući glazbu daleke prošlosti i ovakvih koji su u svom okviru suvremeni, svakako bih dala prednost ovim potonjim.
    Tomatito sextet Aguadulce
    I za sam kraj jedan pogled na koncert Tomatito sexteta Aguadulce, održanog na taraci tvrđave Revelin 17. kolovoza. Španjolski flamenco gitarist José Fernandez Torres (učenik Paca de Lucije), zajedno s gitaristom El Christijem, sjajnim pjevačima Morenitom de Illorom i Simonom Románom, plesačem Alfonsom Losaom i udaraljkašem Luckyem Losadaom priredili su dramatičan nastup u kojem nije trebalo znati španjolski jezik kako bi se razumjelo da pjesme govore o erosu i tanatosu, nije trebalo znati način na koji se flamenco pleše, ali spoj folklora i iznimne maštovitosti izvođača, začinjene odrješitim načinom izvedbe ostavili su bez daha. Ovakva glazba upleće se u naše najintimnije kutke i oslobađa najiskonskije emocije lišene balasta razuma, pa kad se nalazite u prostoru začaranosti lako je prepustiti se ritmu i životnosti koju nosi flamenco.

    © Marija Grazio, KULISA.eu, 24. kolovoza 2010.

Piše:

Marija
Grazio

kritike