U tvrđavi Revelin

10. festival komorne glazbe Julian Rachlin i prijatelji, Dubrovnik, 1. – 12. rujna 2010.: Koncerti Academy of St. Martin in the Fields

  • Julian Rachlin i Academy of St. Martin in the Fields, foto: Željko Tutnjević, www.dubrovacki.hr
    Završilo je i deseto izdanje Festivala Rachlin i prijatelji ili kako se međunarodno naziva Rachlin & Friends. Nasreću, još nije sve u nominativu kako se to uobičajilo kod inih festivala. Bez ikakva prijevoda. Kao da se održavaju na Marsu.

    Dubrovnik i brojni gosti oprostili su se od rachlinovaca ove godine u tvrđavi Revelin koja se uz odličan Orkestar Akademije St. Martin in the Fields, na posljednja dva koncerta i nije pokazala tako lošim rješenjem kao što se to zna učiniti s velikim i bučnim orkestrima ili pak slabašnim solistima. No, unatoč svemu, ponovo se pokazalo da Gradu kronično manjka koncertna dvorana kada iznad neba omiljena Kneževa dvora prijeti kiša ili je naprosto manje toplo godišnje doba. Ali to je neka druga, također već kronična tema glazbenoga života Dubrovnika. Slično kao u metropoli dvorana srednje veličine.

    Rachlin i prijatelji imaju i sasvim konkretnu novčanu potporu institucija zemlje domaćina, ali valja priznati – sudeći i po sastavu publike i po opremi koncerata te spretnom pronalaženju bogatih i blagonaklonih sponzora – da Festival uspješno pronalazi i vlastite prihode. Premda će se u odnosu na apetite uvijek obredno požaliti na nedovoljno novca, što uostalom čine i drugi organizatori. Zacijelo ulogu u prikupljanju novca igra i neizmjerna energija i ugled Juliana Rachlina koji nije samo glazbenik nego i spretan organizator i menadžer k tome i sklon glamuru i poznanstvima s moćnim ljudima koji kesu drže u svojim rukama.

    Na jubilarnom festivalu našla se stara, probrana ekipa odličnih glazbenika, uglavnom židovskog porijekla i svjetskog ugleda, u koju se svaki put provuče i pokoje novo ime. Tu su i glumci stare svjetske slave poput Sir Rogera Moorea čiji je Agent 007, James Bond poznat baš svima ili još aktualni John Malkovich. Ovdje nisu u ulozi zvijezda nego u službi čitanja tekstova uz glazbu. Nekada Peće i vuka, a ove godine ulomaka iz Beethovenove Heiligenstadtske oporuke ili ulomaka strašnih kritika čije su praizvedbe pratile velika skladateljska imena od Beethovena i Brahmsa do Debussya.
    Julian Rachlin i Academy of St. Martin in the Fields, foto: Željko Tutnjević, www.dubrovacki.hr
    Prvi od dva koncerta s Academy of St. Martin in the Fields bio je pravi šou glazbeničkih sposobnosti i dometa Juliana Rachlina. S puno rokoko stila, katkad i pretjerujući u gesti, najprije se posvetio Mozartovu Koncertu za violinu i orkestar u A-duru, takozvanom Turskom. Ali u njemu je svojom besprijekornom tehnikom našao operne elemente i poveznicu s Otmicom iz Saraja, ali i neke navještaje romantizma u Adagiu što bi mu čistunci mogli zamjeriti. Za Rachlina Mozart nije umilna vedra kućna glazba nego punokrvna glazba puna dramatskih obrata. U to je uvjeravao i u 35. Simfoniji u D-duru, „Haffnerovoj“. O gipkosti orkestra, svjetla i meka tona, izvrsnih solista i uravnoteženih skupina, orkestra u kojemu svatko svakoga precizno sluša, ne treba uvijek ponovo uvjeravati. Stilski drukčije, punokrvno i uvjerljivo je sve bilo u jedinom Beethovenovu Koncertu za violinu i orkestar. Kamenu spoticanja mnogih interpreta u tehničkim zahtjevima, ali možda još više i mentalnoj izdržljivosti. Rachlin i orkestar uspjeli su ostvariti pomnu i cjelovitu interpretaciju kakva se u ovom djelu uživo rijetko može čuti.

    Posljednji koncert je donio notorne Rokoko varijacije Čajkovskog. Dakako, uz Mišu Majskog kao solista. Njegova takozvana karizma, kojoj nemalo pridonosi i mojsijevska sijeda griva, odijevanje, ozbiljnost i stav proroka. Široka gesta i strasno muziciranje na svakom tonu, impresivno nakon što je možda Rokoko varijacije svirao i sto puta, ponovo osvaja bez greške.

    Zanimljivo je bilo čuti praizvedbu novog djela suvremenog gruzijskog skladatelja Giye Kanchelija sa stalnim boravištem na Zapadu. Skladba o kojoj tiskani program nije rekao niti riječi, a ni Kancheli nije bio raspoložen za izjave, nosi naziv Ciaruscuro za solista (violina i viola) i gudače. Ostaje samo nagađati da je posvećena upravo Rachlinu na solističkom instrumentu. Oprečnosti svjetla i tame u 25-minutnoj skladbi, ako se tako može shvatiti naslov, jest oprečnost meditativnih dijelova s jakom prisutnošću kontrastnih timpana, oprečnost tamnog tona viole i svjetline violine. Skladateljski veteran (Tbilisi, 1935) osjetljivo u svom meditativnom stilu, u cijeloj je paleti ipak skloniji tamnijim bojama.

    Briozna i dobro uređena izvedba Beethovenove Eroice, herojska i odrješita s početka, predstavila je 28-godišnjeg dirigenta Ryana McAdamsa i njegove određene zahtjeve, temeljitu naobrazbu, premda se ponegdje moglo posumnjati na uvježbavanje pred zrcalom. McAdams već u mladim godinama ima zamjetnu karijeru, ponajviše u Sjedinjenim Državama. Herojski marš, razigrani scherzo i transparentna polifonija Finala, velikim je potezima završila večer i ovogodišnji Festival.

    © Maja Stanetti, KULISA.eu, 15. rujna 2010.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike