Zamamni svijet glazbenog Brazila

Lisinski subotom: Državni simfonijski orkestar iz São Paula, dir. Yan Pascal Tortelier, solist: Antonio Meneses, violončelo, KD Vatroslav Lisinski, 6. studenoga 2010.

  • Državni simfonijski orkestar iz São Paula (Orquestra Sinfônica do Estado de São Paulo), arhivska fotografija
    Državni simfonijski orkestar iz São Paula (Orquestra Sinfônica do Estado de São Paulo)započeo je u Zagrebu svoju europsku turneju tijekom koje će u jedanaest gradova u šest zemalja (Hrvatska, Austrija, Slovenija, Poljska, Njemačka, Španjolska) u devetnaest dana održati dvanaest koncerata na kojima će predstaviti s osam programa. Zagrebački nastup pod ravnanjem šefa-dirigenta Yana Pascala Torteliera Orkestar je započeo skladbom u Hrvatskoj slabo poznata brazilskog skladatelja Antônia Carlosa Gomesa, Alvorada (Svitanje – riječ je o intermezzu četvrtom činu opere Lo Schiavo). Već je samo djelo, čiji je opis svitanja doista bio glazbeno rječit (gotovo su se mogle vidjeti zrake sunca kako polako prodiru kroz mrklu noć), zadivilo publiku. S druge strane, zadivila je i izvedba: raskošna, precizna, topla, humana… Dva trubača koja su naizmjenično iz foajea najavljivala dolazak zore zajedno s orkestrom na pozornici povukla su pozornost i na nevjerojatno veliki puhački korpus koji je takav ostao – zahvaljujući izboru djela – do kraja koncerta. No uho se jednostavno nije moglo nauživati Gomesove glazbe u tako strastvenoj, ali istodobno i discipliniranoj izvedbi.

    Antonio Meneses, foto: Sidney Waismann, www.antoniomeneses.comA nastavak koncerta je bio još bolji: nakon Gomesovog Svitanja, izveden je Koncert za violončelo i orkestar u e-molu, op. 85 Edwarda Elgara. Solist je bio slavni Antonio Meneses, koji je eterične tonove Elgarovog koncerta pretvorio u himnu glazbi. Njegovo vladanje instrumentom je neupitno: o tehnici je ovdje zapravo izlišno govoriti, jer Meneses svira i svira, a njegovo violončelo pjeva predući pod njegovim gudalom. Nije slučajnost da je dirigent Tortelier u razgovoru s Gordanom Krpan nakon koncerta izjavio da je Elgarov Koncert za violončelo dirigirao mnogo puta i s brojnim različitim solistima, ali da nikada nije čuo ovakvu izvedbu kakvu je Meneses ponudio Zagrebu. I Meneses je osjetio glad publike za svirkom, te je, nakon Elgarovog Koncerta, na svoj jednostavan, pjevan i produhovljeni način, s nevjerojatno dubokim i bogatim tonom, odsvirao i Sarabandu iz Druge suite za violončelo solo Johanna Sebastiana Bacha.

    Drugi dio programa otvoren je još jednim hitom klasične glazbe: Preludijem za poslijepodne jednog fauna Claudea Debussyja. I dok su uvodni tonovi flaute nježno klizili prema ušima slušatelja, bilo je teško ne reagirati sitnim trncima jeze koji su budili nizove različitih emocija.

    Yan Pascal TortelierA onda je orkestar još malo dublje prodro u dvadeseto stoljeće. Koncert za orkestar Witolda Lutosławskog probudio je uljuljkane u poslijepodnevnu lijenost Debussyjevog božanstva te je žestoko rasplamsao maštu čije je dveri Debussyjevo djelo tek odškrinulo. Temeljeno na tradicionalnim formama kao što su Capriccio, Notturno, Arioso, Passacaglia, Toccata i koral, Koncert za orkestar slavnog poljskog skladatelja još je jedanput otkrilo strastvenu žestinu Državnog simfonijskog orkestra iz São Paula. Svi svirači, na čelu s temperamentnim dirigentom, uživjeli su se u novo shvaćanje starih formi: prenosili su ih razigrano, živo, s mnogo različitih boja te izokrećući neprestano skladateljeve glazbene igre u nove. S druge strane, bilo je to daleko od razbarušene izvedbe: izvedba je pokazivala potpuno razumijevanje i izvana i iznutra, i formalno i sadržajno, što je i bilo uzrokom eksplozijama orkestralnih mijena. Naposljetku, nitko nije mogao zadržati publiku u urnebesnom uskliku bravo, pa oduševljenom pljesku vjerojatno ne bi bilo kraja da gosti iz Brazila nisu odlučili kao dodatak odsvirati nešto još bolje i ponovno potpuno drugačije od onoga što se već čulo.

    Radilo se o skladbi Pé de vento brazilskog skladatelja Edua Loboa koja je doslovno, poput snažnog vjetra koji je opisivala, pomela publiku. Yan Pascal Tortelier, stariji fini gospodin, odjednom je zaplesao skačući u ludom ritmu osuvremenjenog brazilskog plesa frevo, a publici je malo nedostajalo da učini isto. Moram li reći da oduševljenju nije bilo kraja i da je to oduševljenje uključivalo ne samo specifičnu strastvenost izvedbi poznatih djela, nego i otkriće nama nepoznatih djela…? Jedno je sigurno: koncert je publici otvorio zamamni svijet brazilske suvremene glazbe i njezinih autora.

    © Irena Paulus, KULISA.eu, 9. studenoga 2010.

Piše:

Irena
Paulus

kritike

najavljujemo...