Vrhunci Mahlerova opusa

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra HRT: Uz 150. obljetnicu rođenja Gustava Mahlera, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 11. studenoga 2010.

  • Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije i maestro Mladen Tarbuk, foto: arhivska fotohrafija (svečano otvaranje 46. glazbene tribine Pula, 2009.)
    Ove sezone Simfonijski orkestar HRT-a slavi osamdesetu obljetnicu postojanja i rada. Dugo je to razdoblje u kojem je prijeđen put od komornog sastava do velikog orkestra, od ansambla koji je živim izvedbama stvarao radijski program do važnog nositelja glazbenog života Zagreba i Hrvatske. Prigoda je to da se tijekom ove sezone u programskim ceduljama podsjeti na zanimljivosti iz povijesti tog orkestra temeljem istraživanja muzikologinje Tatjane Čunko. Ovaj put navedeni su dirigenti koji su ravnali orkestrom u razdoblju između 1950. i 1955. godine. Među dvadesetak imena nalazimo i najveće umjetnike kao što su Berislav Klobučar, Milan Horvat, Carlo Zecchi, Milan Sachs, Friedrich Zaun, Enrico Mainardi, Boris Papandopulo, Lovro Matačić, Antonio Janigro, Igor Markevič i drugi.

    Mladen TarbukU ovoj jubilarnoj sezoni obnovljena je praksa ozvučenja uvodnih riječi izravnog prijenosa i u dvorani. Na ovom koncertu bila je to Gordana Krpan, koja se obratila publici i slušateljima 3. programa Hrvatskog radija s podija dvorane. A novost je da su znatiželjni posjetioci koncerta mogli u pauzi u foajeu dvorane čuti i riječ dirigenta Mladena Tarbuka koji je održao zanimljivo predavanje o programu s kapitalnim djelima Gustava Mahlera odabranim u povodu 150. obljetnice rođenja tog velikog austrijskog kasnoromantičara: Pjesmama mrtvoj djeci i Petoj simfoniji u cis-molu. Ta su djela već ranije izvođena u dugoj povijesti Simfoničara.

    I dok je 5. simfonija predstavljena tek jednom 2008. pod ravnanjem Nikše Bareze, Pjesme mrtvoj djeci bile su na programu čak pet puta u razdoblju od 1951. do 1988. Pamte se tadašnje nezaboravne kreacije Marijane Radev s dva nastupa pod ravnanjem Berislava Klobučara i Jovana Šajnovića, zatim Johna Ratha s Josephom Danielom i Ruže Pospiš Baldani jednom pod ravnanjem Vladmira Kranjčevića, a drugi put Pavla Dešpalja. S nostalgijom smo ih se prisjetili slušajući ovaj put blijedu interpretaciju američke mezzosopranistice Marte Márquez, rođene u Puerto Ricu, gošće iz Njemačke opere na Rajni u Düseldorfu, gdje često gostuje i maestro Mladen Tarbuk.

    Marta MárquezUmornim glasom bez snage i ljepote, s previše tremola, a premalo emocija, Marta Márquez nije uspjela (praćena inače pažljivim orkestrom koji ju je mjestimice i pokrivao) dočarati dirljivo ozračje tog iznimnog vokalno-orkestralnog ciklusa od pet pjesama (Evo izlazi sunce, Sad znam otkud tamni sjaj, Kad tvoja majčica uđe, Često mislim da su samo izašli, Po takvom vremenu) nadahnutog istoimenom zbirkom od 428 pjesama Friedricha Rückerta, nastalom pod dojmom smrti dvoje od šestero njegove djece. Pitamo se stoga, nije li se izvedba mogla ponuditi nekoj od naših vrsnih pjevačica?

    Maestro Mladen Tarbuk je u pauzi koncerta govorio o Mahlerovom glazbenom jeziku. Potkrijepio ga je primjerima iz djela koja su bila na programu posluživši se glasovirom. Usporedio je Pjesme mrtvoj djeci i Petu simfoniju, Mahlerova kultna djela koja su stvarana u istom razdoblju između 1901. i 1904. godine. Povezuje ih ista tema – smrt. „Evokacijom smrti skladatelj je iskušavao snagu umjetnosti“, kazao je Tarbuk i opisao svih pet stavaka tog iznimnog opusa koji odražava skladateljeva promišljanja o životu i smrti, o samoći, sudbini, ljubavi, razočaranju i nadi. Bila je to – za neke možda i preduga, ali svakako dobrodošla priprema za bolju percepciju, razumijevanje i doživljaj djela koji svojom bujnom orkestracijom, ekstremnim dinamičkim kontrastima i gradacijama, bogatim koloritom i raznolikošću stilskih utjecaja pruža izvođačima dovoljno izazova i motivacija za maksimalni angažman.

    Pod znalačkim i sugestivnim ravnanjem maestra Tarbuka orkestar je dosegao visoku razinu izvedbe. Doduše s ponešto neujednačenim zvukom violina i prenapregnutim glazbenim tokom u 2. i 3. stavku, ali zato s odličnim solistima u svim dionicama. Vrlo je dojmljiv bio početak simfonije u znaku smrti kao i prekrasni Adagietto za gudače i harfu koji je kao himna ljubavi postigao planetarnu popularnost zahvaljujući podlozi u Viscontijevu filmu Smrt u Veneciji. Interpretacija Pete simfonije Gustava Malhera građena je u velikom cjelovitom luku s nizom vrlo dojmljivih detalja.

    © Višnja Požgaj, KULISA.eu, 16. studenoga 2010.

Piše:

Višnja
Požgaj

kritike

najavljujemo...