Macbeth samo kao duh riječi

Hrvatsko narodno kazalište Split: Giuseppe Verdi, Macbeth, red. Petar Selem, dir. Ivo Lipanović

  • HNK Split: Giuseppe Verdi, Macbeth, red. Petar Selem, dir. Ivo LipanovićHNK Split: Giuseppe Verdi, Macbeth, red. Petar Selem, dir. Ivo Lipanović
    U povodu bučne najavljivane premijere Verdijeva Macbetha u splitskom HNK 15. studenoga 2010. otvorile su se brojne dileme, pitanja i stavovi barem za onaj manji dio posjetitelja kojima nazočnost hrvatskog i makedonskog predsjednika, brojnih imena iz političkog i javnog života Splita i šire, nije smetala da se i teatar doživi u očaravajućoj fikciji, sazdan od opreka tuge i žalosti, opore povijesti i smjelih projekcija u nepredvidljivu budućnost. I kazališna kritika je dio toga sna, na granici mogućeg i nemogućeg, u njoj se također dodiruju opreke i pokušava, s više ili manje uspjeha, iskazati viđenje čovjeka i života, umjetnosti koja poziva na maštanje i snove, zanose i obmane autora koje doživljavamo kao naše osobne usude. Macbeth je upravo dostatan izazov da se sva ta pitanja ponovo promotre u filigranskoj razradi Shakespearea koji će povijest prikazati kao košmar, „ljepljivu i gustu kao glib i krv“ (J. Kott), kao strast za vlašću i potrebu za moći koja postaje svrha samoj sebi.

    Razloge što se u nas ova značajna Verdijeva opera nije češće izvodila, treba potražiti i u činjenici da se dugi niz godina u glazbenom svijetu smatralo da je riječ o dirigentskoj operi a ne pjevačkoj, da se s gustim i neočekivano suvremenim spojem glazbe i drame s kontrapunktom koji je podcrtavao ugođaj zločina i grizodušja trebalo nositi s mnogo mašte i umijeća koji uvažava crno-bijele ugođaje libreta. Kada je nakon šezdesetih godina prošlog stoljeća otpočela češća repertoarna izvedba dorađene pariške izvedbe kriteriji su postavljeni jako visoko i to u svim aspektima. Velike operne kuće često posljednjih desetak godina imaju na repertoaru dopunjenu parišku izvedbu (1865), premda povijesna Sarasota opera na Floridi i dalje u Verdijevu ciklusu izvodi Macbeth i Don Carlosa u obje verzije. Poznata su brojna postmoderna osuvremenjavanja opere koja u tamnu auru Macbetha unose niz nerijetko iznenađujućih novina.
    HNK Split: Giuseppe Verdi, Macbeth, red. Petar Selem, dir. Ivo Lipanović
    Studiozan rad s ansamblom

    Redatalj Petar Selem svjestan je delikatnosti posla i dobro uočava da su Verdijev libreto (Francesco Maria Piave – Andrea Maffei) i glazba sažimanje, da se u operi sve kreće brzo i zgusnuto i da upravo to jače fokusira Shekespearove uvide koje treba smjernije približiti optici današnjeg gledatelja. Međutim, ono što smo vidjeli ostalo je na nivou konvencije koja prati osnovnu liniju u zločinačkoj pustolovini s jasnim perceptualnim obrisima koji uredno slijede dramsku nužnost motivacije odnosa i raspoloženja, ali bez novih nijansi i psiholoških detalja koji bi dublje posegnuli u misaone i emocionalne virove ljudske egzistencije, dodirivali smisao drame zločina i kazne.

    Vizualno Selem uspijeva posložiti oku ugodnu sliku (posebno uspjela scena gozbe, škotskih izbjeglica ili povorka duhova okrunjenih kraljeva), tu je i studiozan rad s ansamblom, postignut je i sklad na višem estetskom nivou sinkronizacije mnogih faktora u stvaranju predstave, no ostaje pitanje koliko su primjerice interpretacije glavnih likova Macbetha i Lady Macbeth ostali u dodiru za zbivanjima koja su sami pokrenuli, daleko od jeze i košmara zločina.

    HNK Split: Giuseppe Verdi, Macbeth, red. Petar Selem, dir. Ivo LipanovićScenograf Ivo Knezović ostaje u oblasti efikasne arhitektonske scenografije koja je mobilnim kromiranim okvirima razvijala prostor za dramsku igru ali i nedovoljno iskorištenu simbolističku i ekspresionističku funkciju. Kostimi Dore Argento, talijanske umjetnice koja nerijetko surađuje u hrvatskim kazalištima, podcrtavali su opću tamnu gamu predstave koja kada je riječ o vojnicima odgovara karakteru i duhu predstave, ali to se ne bi moglo reći za karikaturalno obnažene vještice ili haljine (bijela napose) Lady Macbeth koje krojem i slikarskom imaginacijom nisu odgovarale građi ni liku umjetnice. Koreografija Snježane Abramović Milković decentna i u službi redateljevih ideja, dok se od meštra svjetla Zorana Mihanovića više očekivalo, ne u blješavilu igre, nego kontrastima sfumata i reflektorski ciljanim mlazevima u nizu dramskih naglasaka...

    Macbeth Petra Selema protječe je u očekivanom ritmu koji je podčinjen discipliniranoj stvaralačkoj fantaziji koja je nicala iz akademske i tradicionalne fakture, nerijetko patetične doživljajnosti (Macbeth i Lady Macbeth), pa se trag prema suvremenijoj kazališnoj poetici može tražiti i u drugačijim, ne nužno podređenim i zapostavljenim, dramaturškim i značenjskim mogućnostima koje bi dodirivale samu bit naše sudbine ne manje od grčkih tragedija u kojoj glumci (pjevači) također nose maske na licu!

    Zasluge Orkestra i Zbora

    Glazbeno, izvedba Macbetha protekla je u znaku prvih nastupa u ovoj operi gotovo svih solista, dirigenta, zbora i orkestra HNK. Moglo bi se reći da je glazbena izvedba, napose orkestra i Zbora HNK Split, pod ravnanjem dobro pripremljenog Ive Lipanovića protekla precizno, koncentrirano, uzbudljive agogike i dinamike. Lipanović se ovom prilikom u Splitu, kao malo kada, iskazao kao iskreni i nadahnuti tumač gustog Verdijeva sloga spreman da raspoloženi i dobro uigrani orkestar povede u osjetljive dramske brzace, podcrta brojne tamne i opsesivne trenutke te ekstatične vrhunce, jednako kao i utihnula emocionalna stanja poetskog ugođaja. Takvom srčanom opsegu ne mogu zasmetati manje nepreciznosti, poneka intonativna nesigurnost ili mjestimično slabije obarana tempa – homogeni i moćni zvuk Vrdijeve glazbe ostavljao je uvjerljiv i potresan dojam.
    HNK Split: Giuseppe Verdi, Macbeth, red. Petar Selem, dir. Ivo Lipanović
    Ne slučajno Macbeth je ponekad nazivan Verdijevom zborskom operom što i odgovara zadacima koje zbor mora svladati. Podijeljeni u skupine zboristi (zborovođa Domeniko Briški) su ostvarivali složene zadatke, premda je ukupni dojam da je ženski dio (posebno vještice) ostavio cjelovitiji dojam, bez obzira na praznine u pojedinim dionicama. U punom sjaju i jasnim nakanama Zbor se iskazivao u zajedničkim nastupima, napose u pianima i emocijama ispunjenoj ariji Patria oppressa, koja tako neodoljivo podsjeća na Va, pensiero.

    Ipak najveće zanimanje pobudio je nastup ruskog baritona Jurija Nečajeva kao Macbetha i grčke sopranistice Sofie Mitropoulos u ulozi njegove supruge Lady Macbeth. Dvoje iskusnih umjetnika našli su prvi put pred tako složenim zadatkom koji je iziskivao podjednako vrhunske vokaliste, glumce i psihologe koji su svoju ljubav iskazivali na okrutan i izvitoperen način. Nečajev je bariton svjetlijeg glasa, punijeg zvuka i prodornih visina s dubljim tonovima koji često ostaju prazni i oduzimaju mogućnost da se lik doživi s više dramatske snage. Usredotočen na vokalne probleme i nejasnu dikciju, Nečajev donosi lik Macbetha koji nije dovoljno uvjerljiv a još manje potresan. Izostanak dublje analitičke studije liku je oduzimao bogatstvo zločinačke psihe, pa se više doimao kao naivni pa i zamorni poslušnik koji je ipak umio u bolnom i lirskom oprostu Pietá, rispetto, amore izmamiti veliki aplauz.
    HNK Split: Giuseppe Verdi, Macbeth, red. Petar Selem, dir. Ivo Lipanović
    Sofija Mitropoulos prihvatila je kao mlada sopranistica ulogu Lady Macbeth koja je pred nju stavila velike zadatke od fluidnih koloratura do dramskih demonstracija moći i demonskih osobina. Verdi je u poznatim pismima Antoniju Barezziju, svom meceni i tastu, upozorio da njegova Lady ima „opor, taman i tmuran“ glas, da je izgledom „ružna i zla“ i da pjevači moraju dobro izučiti „situaciju i duh riječi“. Verdi je vrlo dobro znao što znači „lik u drami“ i kako zapravo pjevač „nosi dramsku radnju a ne orkestar“. Pozornost slušatelja usmjerena je na tri glavna lika opere: Macbetha, vještice i iznad svega na Lady Macbeth. Grčka sopranistica, svjesna goleme zadaće i velikih uzora, učinila je koliko je u ovom trenutku najviše mogla. Koncentrirana više na vokalne zadaće, napose visoke držane tonove i mjestimično nisku impostaciju, ostajala je bez unutrašnjeg doživljaja i velikog dramskog luka manipulatora i pokretača demonskih impulsa. To ipak ne znači da mlada umjetnica nije pokazala dovoljno temperamenta, melodramatske ležernosti i finog fraziranja (posebice u posljednjoj, vrlo zahtjevnoj ariji Una macchia), glasom kojemu još nedostaje voluminoznosti i ujednačenosti da bi bio uvjerljivi dramski sopran.

    Ivica Čikeš drugi put u ulozi Banca, pouzdan i sonoran, premda arija Come dal ciel precipita upozorava koliko pri prijelazu registra u viši i dinamičnog sjenčanja treba voditi računa o istoj boji i emisiji tona. Pravo iznenađenje bio je nastup mladog tenora iz Zagreba Domagoja Dorotića u ulozi hrabrog Macduffa s poletnim likom i discipliniranim temperamentom, koji je u velikoj tenorskoj ariji Ah, la paterna mano, u maniri sforcanda i s ponešto otvorenog tona, izmamio gromoglasno odobravanje publike.

    HNK Split: Giuseppe Verdi, Macbeth, red. Petar Selem, dir. Ivo LipanovićOd manjih uloga istaknimo spremnog, glumački i vokalno, Špiru Bobana u ulozi Malcolma, diskretnu ali pouzdanu Antoniju Teskeru, kao službenicu Lady Macbeth, a tu je i niz protagonista sporednih uloga koji su pridonijeli uspjehu izvedbe od Mate Akrapa (liječnik), Tonča Banova (sluga), Jadrana Bariškovića (ubojica) do utvara Zlatka Aurelia Kokeze, Vjere Zanki te simpatičnog dječaka Stipe Bakića.

    Bez unutrašnjeg plamena

    Posljednjih godina pratimo povratak Macbetha na velike operne pozornice, zanimanje za Verdijevu operu korespondira s turbulencijama širom svijeta i sveremenošću agresivne ljudske prirode koja je vlastoljubiva i ta strast postaje svrha samoj sebi. Neostvarene želje za vlašću izjedaju one kojima je život donosio manje nego što su očekivali i čija ih je pohota stvarnost pretvorila u doline straha. Uništivši svaki otpor i nadu, sudbina će se okrutnim pustolovima osvetiti upravo tamo gdje se otpor nije očekivao, na najosjetljivijem mjestu, kroz dušu!

    Mnoge operne kuće nisu u potpunosti zadovoljne ponuđenim produkcijama Macbetha jer se uloženi napor dovinuo do solidnosti ili dopadljivosti koja je ostala bez dramskih brzaca i unutrašnjih plamena, na urednom psihološkom i idejnom planu koji nije kompliment za ovu operu „bez ljubavi“. Konačno, splitska produkcija Macbetha, pračena dosad najbogatijom programskom knjižicom (urednik Vjeko Santrić, odlične fotografije Matka Biljaka i design Solografik), donosi urednu analizu glazbene drame s mnogo obzira prema pojedinostima i slikovnoj fasadi, manje emotivnom zanosu i psihološkim tragovima života koji puca od jalovih opsesija s metaforičkim aluzijama, tako da su najveće zasluge za topao prijem djela pale na grudi ne glavnih protagonista nego zbora i orkestra.

    © Tonći Šitin, KULISA.eu, 22. studenoga 2010. 

Piše:

Tonći
Šitin

kritike