Kissin je (već dugo) in

Lisinski subotom: Evgenij Kissin, glasovir, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, 9. studenoga 2010,

  • Evgenij Kissin
    „Kissin je in“, tako su Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog i Artagent reklamirali recital ruske pijanističke zvijezde Evgenija Kissina u Zagrebu. Ne sasvim promašeno, jer se radi upravo o onom tipu glazbeničke osobnosti koja svojim šarmom (ili aurom) može privući širu, pa i klasičnoj koncertnoj ponudi inače ne pretjerano vičnu publiku. No ostanemo li pri trendovskim oznakama, taj je slogan također passé jer je Kissin in već skoro pa dvadesetak godina, što je diskografskom tržištu vjernom (nemalom) segmentu hrvatske publike itekako poznato s njegovih brojnih CD-ova. Unatoč tome što se nakon toliko puta ponovljenog (priznajem, zaraznog) slogana neodoljivo nameće djetinjasta asocijacija na skraćenu varijantu engleske glagolske imenice kissing (ljubljenje), Kissinu je na zagrebačkom koncertu uspjelo biti i ostati in u pozitivnom smislu te riječi, izmamiti dugotrajan pljesak publike, gordim je pogledom odmjeravati te čekati i čekati, a potom i sa stilom redati bis za bisom.

    Šalu na stranu, Kissinov recital osmišljen je u ozbiljnoj i ambicioznoj maniri oko kanonskog pijanističkog repertoara iz kojeg je kao iznimka donekle stršila jedino Schumannova neobična Novelette u fis-molu, op. 21 br. 8. Dok je prvi dio koncerta posvećen potonjem skladatelju, drugi se istaknuo smionim potezom stavljanja na repertoar čak svih četiriju balada Frédérica Chopina. Težište na poljskome geniju klavira (te Kissinovom pijanističkome čitanju njegova stvaralaštva) potvrdila je posvećenost dodataka Chopinovim klavirskim minijaturama poput nokturna ili scherza, čime se nastojala zaokružiti slika o Kissinovom pijanističkom pristupu široj tipologiji Chopinovih skladbi.
    Evgenij Kissin
    No Schuman je u sjeni ostao ponešto neopravdano, jer je ruski pijanist u ciklusu osam minijatura koja sačinjavaju Fantasiestücke, op. 12 iznova pokazao ne samo sve svoje vrline, kao što su visoka virtuoznost i impulzivna osjećajnost koja osvaja u trenu, nego i sposobnost ocrtavanja cjelovitoga luka nad svojim pijanističkim čitanjem. Isprva je dijalektika izmjenjivanja Schumannovih alter-ega Eusebiusa i Florestana u pojedinim minijaturama bila jasna, no počevši od pete i možda najdojmljivije među njima (In der Nacht), i u Kissinovom sviranju postalo je razvidno da su oni zapravo neodjeljivi.

    Chopinove balade također su pokazale ruskoga pijanista u svjetlu konstrukcije većih i ujedno dramatskih interpretacijskih lukova, budući da su jedan od najboljih pokazatelja Chopinova shvaćanja veće glazbene cjeline, unatoč zanimljivosti Treće sonate za klavir u h-molu, op. 58. No ma koliko je tretman svake balade bio karakterističan i shodno tome impresivan zahvaljujući svim Kissinovim kvalitetama, bisevi su ipak pokazali u čemu je ruska zvijezda više, a u čemu manje uspješna.

    Suptilna i introvertirana nokturna ili valceri naime ne pogoduju njegovom senzibilitetu u onoj mjeri kao primjerice sangvinična scherza. Kissin dakako nije intelektualni, već impulzivni tip izvođača koji ne ide u svjesnu potragu za indvidualnim čitanjem, niti mu je moto manje je više. Za njega je uvijek više – više, i premda mu balade ne odišu originalnošću interpretacije, izdvajanjem neobičnih detalja ili koncipiranjem cjeline na neočekivani način, osvaja blistavom neposrednošću kako svojega virtuoziteta, tako i silovitoga emocionalnog udara, te mu neće zasmetati čak ni banalna komercijalna etiketa da je in.

    © Ivan Ćurković, KULISA.eu, 21. studenoga 2010.

Piše:

Ivan
Ćurković

kritike