Ustreptale i zgusnute izvedbe krhke djevojke

Pijanistički recital Claire Huangci, Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb, 27. siječnja 2011.

  • Claire Huangci

    Posljednjih sezona zamjećuje se da ponovno ima sve više publike na koncertima u dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda. Nastupe gitarista prati cijela mala sekta slušatelja, jednako i sve bolje Zagrebačke soliste ili Hrvatski barokni ansambl i njihove goste. I ulaznice se prodaju po vrlo pristupačnim cijenama, a one nisu nevažna stavka u osiromašenim kućnim budžetima i razlog da ljubitelji glazbe ne provedu ugodnu večer. Zato je začudilo svega stotinjak slušatelja na recitalu tek dvadesetogodišnje pijanistice Claire Huangci. Jer nije riječ o bilo kome pa, ako nikog drugog, očekivalo bi se veće zanimanje struke, osobito izostalog domaćeg pijanističkog podmlatka koji je vrlo dobro upućen u informacije koje o Claire Huangci stižu s interneta ili YouTubea.

    Claire Huangci rođena je u Rochesteru u američkoj saveznoj državi New York. Dolazi iz kinesko-američke obitelji znanstvenika, a počinje svirati sa sedam godina, godinu dana nakon što su joj roditelji kupili klavir i ona samoinicijativo pokazala iznimno zanimanje za instrument. Njezina je nadarenost smjesta prepoznata pa se našla u odabranom krugu čuda od djece već od početka okružena medijskom pažnjom. Jednom ju je prigodom ugledni pijanist Vladimir Krajnjev proglasio „najbržim prstima svijeta“. Kao dvanestogodišnjakinja upisala se, i nakon četiri godine diplomirala na uglednom Curtis Institute of Music u Philadelphiji da bi se 2007. godine preselila na Visoku školu u Hannoveru u klasu istaknutog pijanista i pedagoga Arie Vardija.

    Claire Huangci, foto: Jürgen Scharf Neizostavne su i njezine nagrade na natjecanjima. Bila je laureatkinja uglednog natjecanja Kraljice Elizabete u Bruxellesu, pobjednica preklanjskog Chopinova natjecanja u Darmstadtu, lanjskog američkog Nacionalnog Chopinova natjecanja u Miamiju, a u Varšavi se prošle jeseni zaustavila u drugoj etapi. Claire Huangci intenzivno koncertira u Americi, Europi i na Dalekom istoku, a nastupa uz slavne orkestre poput onih iz Philadephije, Tonhalle iz Züricha, Kineske filharmonije. Iako joj je Chopin najveća ljubav još iz tinejdžerskih dana, Claire Huangci u Glazbenom se zavodu predstavila raznolikim izborom repertoara nastojeći prikazati širinu svojih glazbeničkih interesa. Nakon karijere čuda od djeteta, danas govori kako zrelost dolazi postupno i nije samo puštanje prstiju da lete, umijećem kakvim je bila obdarena još u djetinjstvu.

    Zanimljivo je da u svojoj mladoj dobi nastoji i najvećim dijelom uspijeva pronaći izraz za vlastitost i osobitost svakog autora. U svom skromnom, gotovo poslovnom nastupu bez prevelike geste u najvećoj mjeri zatomljuje svoj ego virtuoza. Ozbiljno i naizgled vrlo jednostavno na početku donosi bujnu Francusku uvertiru Johanna Sebastiana Bacha. A slijedile su i Ozbiljne varijacije u d-molu Felixa Mendelssohna, bujni obrati mirne teme u kojima se skladatelj omjerom smjene gotovo koralnoga mira i virtuoznih varijacija suprotstavlja tadašnjoj brbljavosti pomodnih briljantnih varijacija. Dakako, nije moglo proći niti bez Chopina s vatrenom, jednom od najpoznatijih Poloneza u As-duru u čijem herojskom izdanju Huangci nije prelazila mjeru dobra ukusa.

    Claire Huangci svoju virtuoznost drži na uzdi naoko se priklanjajući jednostavnom i preglednom iznošenju sadržaja u svojim ustreptalim i zgusnutim izvedbama velikog dinamičkog raspona i pomne brige o kvaliteti tona. Drugi dio večeri posvetila je oglednom paradnom pijanističkom, solističkom repertoaru, pravim čudom za njezinu krhku, porculansku građu. Tri preludija Sergeja Rahmanjinova iz opusa 32 na početku, a na kraju i vrtlozi Saint-Saënsove skladbe Danse macabre u Lisztovoj obradi. Između je bila Koncertna suita iz baleta Orašar Čajkovskog koju je za klavir obradio izniman pijanist, a sada i dirigent Mihail Pletnjov. Claire Huangci kao da se poigrala rasponima izraza od precizne čipke plesa Vile šećera i Kineskoga plesa do orkestralnih razmjera britkog Ruskog trepaka ili romantičarske raskoši završnog Andantea.

    © Maja Stanetti, KULISA.eu, 1. veljače 2011.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike