Lisztomanija je počela

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra HRT-a: dir. Nikša Bareza, solisti: Christopher Hinterhuber, klavir; Stjepan Franetović, tenor, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 10. veljače 2011.



  • Glazbe Franza Liszta ove godine bit će u izobilju, a povod je 200. godišnjica rođenja. Simfonijski orkestar HRT-a tako je posljednji koncert posvetio omiljenom mađarskom virtuozu na crno-bijelim tipkama i darovitom skladatelju i dirigentu, odlučnom inovatoru kojem se divila Europa na njegovim brojnim pijanističkim turnejama u sklopu kojih je 27. srpnja 1846. gostovao i u Zagrebu. Bio je desetak godina stanovnik Pariza, a zatim i dvorski ravnatelj u Weimaru, gdje je kao dirigent dvorske kapele i orkestra izvodio mnoga djela svojih suvremenika (Berlioza, Schumanna, Spohra, a najviše Wagnera).

    Iz Lisztova skladateljskog opusa, koji pripada tzv. Novonjemačkoj školi, odnosno novoromantičnom stilu, čiji je bio najvatreniji pristaša i zagovornik, za ovaj koncert je odabran 1. koncert za klavir i orkestar u Es-duru, S.124 i Simfonija o Faustu, S. 108. Umjesto najavljenih solista nastupili su austrijski pijanist Christopher Hinterhuber i tenor Stjepan Franetović, a Simfonijskim orkestrom na čelu s koncertmajstorom Tarasom Pechenijem uz sudjelovanje Muškog zbora HRT-a ravnao je nakon dulje pauze šef-dirigent maestro Nikša Bareza. Koncert je prema ustaljenoj praksi izravno prenošen na 3. programu Hrvatskoga radija, koji je vodila urednica Gordana Krpan.

    Christopher Hinterhuber, foto: christopherhinterhuber.comFranz Liszt napisao je dva klavirska koncerta. Prvi koncert je virtuozniji i pripada prvim njegovim velikim djelima za orkestar. Skladatelj ga je sam praizveo kao solist 17. veljače 1855. u Weimaru, pod ravnanjem Hectora Berlioza. Ovaj put čuli smo ga u interpretaciji mađarskog pijanista Christophera Hinterhubera (1973), cijenjenog svjetskog pijanista i profesora klavira na sveučilištu u Beču. Njegov odlučni, pomalo robusni i ritmički neuravnotežen stil nije se međutim uskladio s mjestimično preglasnim orkestrom, a virtuozni pasaži znali su ponekad izmaknuti kontroli.

    Prevladavao je ipak autorov blistavi zvuk, koji je podsjetio na njegov veliki doprinos razvoju izražajnih i tehničkih kvaliteta klavira u bliskoj sinergiji s ravnopravnim orkestrom. Orkestar je u ovom slučaju bio na visokoj razini, iako je šteta da efektni udio triangla u trećem stavku (zbog kojeg je ondašnji kritičar Eduard Hanslick djelo ironično nazvao "triangl koncertom") nije bio precizniji. Malobrojna publika izvedbu je ispratila odobravanjem, a solist je svoj energični nastup s Lisztom u dodatku smirio vrlo lijepom interpretacijom uvodnog stavka iz Dječjih prizora Roberta Schumanna.

    Hector Berlioz koji je praizveo Lisztov Prvi klavirski koncert, ponukao je mladoga skladatelja da se pozabavi Goetheovom dramom Legenda o Faustu. Ideja o Simfoniji o Faustu dugo se međutim pretvarala u note, pa je djelo praizvedeno pod skladateljevim vodstvom tek 1855. u Weimaru. Ta je partitura kasnije radikalno prerađena uz dodatak nekih instrumenata, tenora i zbora (koji pjeva posljednje stihove /Chorus misticus/ iz drugog dijela Goetheova Fausta). Daljnje nadopune i prerade datiraju iz 1857, 1861. i 1880. godine.

    Nikša Bareza, foto: Thomas Krstulović, mbz.hrTo nije tipična klasična simfonija, nego je riječ o tri simfonijske pjesme, "tri karakterne studije", međusobno povezane zajedničkim temama i motivima. Svaki stavak opisuje po jedan glavni lik – Fausta, Gretchen i Mefista. To remek-djelo nadahnutog orkestralnog sloga, majstorske instrumentacije i suptilnosti maestro Bareza predstavio je u najljepšem svjetlu. Pomno razrađeno uz svesrdni angažman odličnog orkestra i svih orkestralnih solista (viola, oboa, truba, timpana, flauta, violina, i dr.) i sjajnog Muškog zbora (ali i nešto nesigurnijeg tenora) zazvučalo je nadasve moćno, sugestivno i profinjeno.

    © Višnja Požgaj, KULISA.eu, 12. veljače 2011.

Piše:

Višnja
Požgaj

kritike

najavljujemo...