Uspjela imitacija Bacha

57. koncertna sezona Zagrebačkih solista, solisti: Aleksandar Milošev, viola, Smiljan Mrčela, violončelo, Hrvatski glazbeni zavod, 22. veljače 2011.

  • Zagrebacki solisti

    Treći koncert tekuće sezone Zagrebačkih solista donio je uz djela Paganinija i Rossinija i treću praizvedbu ciklusa koncerata iz iznimnog i opsežnog projekta Zagrebački koncerti kojim ansambl u ovoj sezoni suočava šest brandenburških koncerata Johanna Sebastianna Bacha s novim djelima hrvatskih autora nastalima po uzoru na te Bachove koncerte. Za prva tri koncerta nova djela napisali su Mladen Tarbuk, Berislav Šipuš i Krešimir Seletković, a do kraja sezone očekuju se još djela Srđana Dedića, Davorina Kempfa i Srećka Bradića. Projekt je potaknuo i idejno osmislio umjetnički voditelj ansambla Borivoj Martinić-Jerčić, vođen jednom od osnovnih misija ansambla – promocijom hrvatskih skladatelja i hrvatske glazbene baštine. Tako je prema temeljnoj ideji projekta večer počela Trećim brandenburškim koncertom u G-duru BWV 1048 Johanna Sebastianna Bacha, a završila praizvedbom Trećeg zagrebačkog koncertaConcerta a 3 Krešimira Seletkovića. U središtu programa predstavljena su dvojica vrsnih članova ansambla – violist Aleksandar Milošev i violončelist Smiljan Mrčela.

    Aleksandar MiloševMilošev je bio najbolji student viole u razredu prof. Zlatka Stahuljaka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, te je razvio zapaženu solističku karijeru. Afirmirao se i kao solist Slovenske filharmonije i član Tartini kvarteta, a posljednjih godina i kao član Zagrebačkih solista i profesor viole na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Ovom prigodom Milošev je izveo Sonatu per la grand viola i orkestar u c-molu Niccola Paganinija u aranžmanu za gudače Mladena Tarbuka. Svirao je uistinu na velikoj tenor violi, kako je to slavni violinistički virtuoz Paganini i zamislio, želeći i na tom instrumentu primijeniti virtuoznu violinističku tehniku za potrebe vlastitih nastupa, a to se najbolje odrazilo u posljednjem stavku – temi s varijacijama. Milošev je nastupio autoritativno, s lijepim, iako ponešto prigušenim tonom, nadasve muzikalno i u dobroj mjeri uvjerljivo.

    Mladi Smiljan Mrčela, đak prof. Dobrile Berković-Magdalenić i prof. Valtera Dešpalja, predstavio se u skladbi Une larme (Suza) u a-molu iz zbirke Péchés de viellese (Grijesi starosti) Gioacchina Rossinija, u izvorniku napisanoj uz glasovir, a u ovoj inačici izvedenoj uz gudače u preradbi Eliodora Sollime. Smiljan Mrčela to je popularno, ali nimalo bezazleno salonsko djelo izveo sugestivnom stilskom manirom i nadasve zrelom te tehnički i tonski superiornom interpretacijom uz primjerenu pratnju ansambla.

    Smiljan MrčelaNajzanimljiviji dijelovi koncerta Zagrebačkih solista bili su međutim njegov početak i kraj. Naime, na početku večeri čuli smo Treći brandenburški koncert u G-duru, BWV 1048 Johanna Sebastiana Bacha, a na kraju, kao odjek, Treći zagrebački koncert – Concerto a 3 Krešimira Seletkovića (1974), diplomanta Muzičke akademije u Zagrebu iz razreda prof. Davorina Kempfa. Za razliku od stilski uvjerljive, energične, poletne, ali i dosta razbarušene izvedbe Bachova koncerta s početka večeri, Koncert Krešimira Seletkovića zahvaljujući pomno pripremljenoj i detaljno razrađenoj interpretaciji ostavio je odličan dojam.

    3. Zagrebački koncert – Concerto a 3 Krešimir Seletković je po uzoru na 3. Brandenburški koncert Johanna Sebastianna Bacha izgradio na temelju vlastite poetske analize tog Bachova djela, koja je u fragmentima objavljena i u programskoj knjižici, a njegov je Koncert prema njegovim riječima – tek pokušaj imitacije. Instrumentacija i oblik identični su, ali su tematika i glazbeni jezik originalni i suvremeni. U postupnoj gradaciji kroz razvoj tog uspješnog novog djela prvi stavak kroz mističnu atmosferu dugih izdržanih tonova minimalistički podsjeća na svojevrsni perpetuum mobile, vječnu žudnju za neuhvatljivim. Drugi stavak, kao i Bachov, u odnosu violine solo i čambala u znaku je suprotnosti, a treći stavak silnom energijom, istaknutim ritmom i tematskom razradom na način fuge dokazuje neprolaznu vrijednost glazbe. I stoga najviše podsjeća – upravo na besmrtnog Bacha.

    © Višnja Požgaj, KULISA.eu, 27. veljače 2011.

Piše:

Višnja
Požgaj

kritike