Združenim snagama

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Giuseppe Verdi, Moć sudbine, dir. Nada Matošević, red. Ozren Prohić

  • Luis Chapa (Don Alvaro) i Olga Kaminska (Donna Leonora); Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka, Giuseppe Verdi, Moć sudbine, dir. Nada Matošević, red. Ozren Prohić, foto: Davor Žunić

    Djela Giuseppea Verdia česta su na repertoaru riječke Opere, no ne i Moć sudbine koja, premda u Rijeci prvi put uprizorena daleke 1894. (32 godine nakon praizvedbe u Sankt Peterburgu 1862), već dugih 29 godina nije izvedena na riječkoj pozornici. Kao i ostale opere iz pera Majstora iz Busseta, Moć sudbine odlikuje niz melodioznih arija, dueta, prizora i scena te je za uspješno uprizorenje nužno načiniti dobru pjevačku podjelu. Kombinirajući članove ansambla riječke Opere, mlade hrvatske operne snage i riječkoj publici poznate, uglavnom hrvatske, gostujuće soliste autorskom timu predstave to je, uz manje zamjerke, i uspjelo.

    U svim interpretativnim segmentima zahtjevnu glavnu žensku ulogu, Donnu Leonoru, na premijeri (12. veljače) tumačila je riječka primadona, sopranistica Olga Kaminska. Scenski uvjerljiva, intonativno precizna, posebice je dojmila upečatljivim zapjevima u piano dinamici. Ulogu je u cijelosti donijela s mnogo ljepote i senzibiliteta no ono što je donekle umanjilo odličan dojam bio je povremeni, posebno u visokom registru i forte dinamici, gubitak glasovne kvalitete.

    Siniša Hapač (Don Carlos di Vargas) i Marko Mimica (Makiz od Calatrave); Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka, Giuseppe Verdi, Moć sudbine, dir. Nada Matošević, red. Ozren Prohić, foto: Davor ŽunićDon Alvaro meksičkog tenora Luisa Chape (kojeg je riječka publika upoznala na prošlosezonskoj premijeri, Adriane Lecouvreur Francesca Cilea) svojim je scenski sugestivnim nastupom pridobio publiku, no njegov je lijepo postavljen i vođen glas za tu ulogu ponešto presvijetla timbra.

    Scensko i glasovno osvježenje predstavljao je nastup mladog perspektivnog basa Marka Mimice u ulozi Makiza od Calatrave. Moćna kontrolirana glasa i scenski dojmljiv bio je iskusni bas Ivica Čikeš kao Otac Gvardijan. Prvak zagrebačke Opere, bariton Siniša Hapač lijepom frazom, suverene geste i lakoćom pjevanja u solo nastupima i duetima posebice u trećem činu, oblikovao je upečatljiv lik Don Carlosa di Vargasa.

    U ulozi mlade Ciganke Preziosille koja od interpretkinje u glasovnom smislu traži veliki opseg i pokretljivost te vještinu transformacije u različite tipove glasa, mezzosopranistica Kristina Kolar vrlo se dobro snašla. Verdi je u operi Moć sudbine zboru namijenio značajnu ulogu, a monumentalnost zborskih zapjeva postignuta je združenim snagama Zbora riječke Opere i Zbora Jeka Primorja koje je uvježbao zborovođa Igor Vlajnić.
    Kristina Kolar (Preziosilla) i članovi zbora; Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka, Giuseppe Verdi, Moć sudbine, dir. Nada Matošević, red. Ozren Prohić, foto: Davor Žunić
    Maestra Nada Matošević uložila je mnogo rada u pripremu projekta i rezultati nisu izostali. Suvereno je vodila veliki ansambl kontrolirajući u svakom trenutku tempo, dinamiku i ritam protoka glazbe, a svojom glazbenom vizijom uz svesrdnu profesionalnu podršku svih sudionika, ostvarila je živu predstavu bogatih raspoloženja i potrebnog energetskog naboja.

    Redatelj Ozren Prohić veliku je pozornost posvetio detaljima koji potcrtavaju neke od karakternih osobina likova te osigurao ničim ometanu protočnost radnje. Stilskoj ujednačenosti predstave pridonijela su jednostavna i snažna scena Dalibora Laginje, kostimi Irene Sušac, koreografija Maje Marjančić te efektno osvjetljenje Zorana Mihanovića.

    © Ramiro Palmić, KLASIKA.hr, 17. ožujka 2011.

Piše:

Ramiro
Palmić

kritike