Odvažna zvukovnost suočenja s Bachom

57. koncertna sezona Zagrebačkih solista, solisti: Dani Bošnjak, Lidija Ljubičić, flaute, Pavao Mašić, čembalo, David Gazarov, klavir, Mario Ivelja, kontrabas, Borna Šercar, udaraljke, Hrvatski glazbeni zavod, 22. ožujka 2011.



  • I jazz je stigao na repertoar Zagrebačkih solista na njihovu četvrtom koncertu ciklusa u Hrvatskome glazbenom zavodu. Na rasporedu se našla izvedba Prve suite za flautu i jazz piano trio francuskog skladatelja Claudea Bollinga. Za ovu priliku Suitu je za izvorni sastav uz dodane gudače priredio Silvije Glojnarić. Tako su se glavnom solistu, flautistu Daniju Bošnjaku uz jazz trio u sastavu David Gazarov (klavir), Mario Ivelja (kontrabas) i Borna Šercar (udaraljke), pridružili i gudači. Doduše, s nešto manjim, dekorativnim udjelom, kao pratnja i nova boja u sedam stavaka opsežne suite koja nastoji zavodljivo, ali i s promjenjivim uspjehom i dvojbenim smislom za mjeru, na jazz-način pomalo sladunjavo pretvarati baroknu motoriku, havanski i irski glazbeni idiom ili pak fugu. U opuštenoj izvedbi kao iz kakvog kluba, gdje bi Suita bolje i pristajala, nametnuo se jazz klavirski trio izrazito angažiranog kontrabasa i osobito – bravure nenadmašnog flautista Danija Bošnjaka.

    Večer je otvorila izvedba Četvrtog brandenburškog koncerta u G-duru, BMW 1049 Johanna Sebastiana Bacha u kojemu su concertino skupinu činili violinist Borivoj Martinić Jerčić te flautisti Dani Bošnjak i Lidija Ljubičić, dok je za čembalom kao provjerena uzdanica bio Pavao Mašić. Unutar concertina glavnu riječ vodi violina dok flaute uglavnom nastupaju zajednički. Očito je još puno dogovora trebalo za izvedbu standardna tri stavka Brandenburškog koncerta, a u istaknutoj virtuozno pisanoj violinskoj dionici dodatno je uzmanjkalo spremne lakoće. Šteta zbog prave slike, odnosno reference za novi, Četvrti zagrebački koncert kojim je završila večer i za koji je ovoga puta bio zadužen Srđan Dedić. Zadatak je šestero skladatelja u ovoj sezoni Solista da na Bachove Brandenburške koncerte na svoj način odgovore Zagrebačkim, a zahtjev je samo da se poštuje instrumentacija svakog pojedinog i njegov oblik.

    Dosad su praizvedeni Zagrebački koncerti Mladena Tarbuka, Berislava Šipuša i Krešimira Seletkovića, a odjeci govore da je projekt izazovan skladateljima te zanimljiv i atraktivan slušateljima. Općenito su kompozitori posljednjih mjeseci navalili s novim djelima. Djelomično je to zasluga i posljedica narudžbi koje pristižu sa svih strana te probuđene i, čini se – uvećane volje domaćih sastava da izvode njihova djela – od Filharmonije, Varaždinskog komornog orkestra, Zagrebačkih solista, Zbora HRT-a do Kvarteta Klang i, dakako, Muzičkog biennala koji će hrvatsku glazbeno-scensku literaturu uvećati za čak pet novih djela.

    Narudžba Zagrebačkih solista je na svoj način posebna jer šestero skladatelja suočava s njihovim kreativnim doživljajem jednog od najvećih autora svih vremena. Mala se odstupanja od navedenih, naoko jednostavnih, pravila narudžbe se toleriraju. Tako je Četvrti zagrebački koncert Srđana Dedića dvodjelan i na osobit način izgrađenog skladateljskog svjetonazora zrcali odnos prema Bachovu Koncertu. Na putu od brandenburškog izvora do zagrebačkog cilja, Srđan Dedić u dva kontrastna dijela bachovske barokne geste, suprotstavljanja concertina i tuttija, ali daleko od svake doslovnosti, lakim potezima uključuje vlastita osobita skladateljska iskustva. Nema zabune da je djelo u svojoj zagledanosti u Bachovo naslijeđe s punim poštovanjem i sviješću o njegovu značenju, živo i intenzivno ukorijenjeno u današnji trenutak.

    Dedićevu Zagrebačkom koncertu prethodila je izvedba njegova studentskog Concerta grossa iz 1986. godine koji se također referira na naslijeđe barokne glazbe. U rukopisu akademskog zadatka tog danas već često izvođena djela poštovani su svi postulati concerta grossa razvijajući posebnu mladalački odvažnu zvukovnost. Autor će u tom traganju i nakon više od dva desetljeća hrabro učiniti još korak dalje u najnovijem Zagrebačkom koncertu zgusnute skladateljske geste.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 24. ožujka 2011.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike