Mirenje s neminovnim

Hrvatsko narodno kazalište Split: Josip Hatze, Adel i Mara, dir. Loris Voltolini, dir. Dora Ruždjak Podolski

  • Hrvatsko narodno kazalište Split: Josip Hatze, Adel i Mara, dir. Loris Voltolini, dir. Dora Ruždjak Podolski

    Povratak opere Adel i Mara Josipa Hatzea na splitsku pozornicu praznik je osobite vrste. Taj je događaj, odnosno premijerna izvedba 12. ožujka 2011, značajan zbog više komponenti (kritičke refleksije) u kontekstu motrenja našeg kazališno povijesnog iskustva, ali i uvijek značajnog pitanja komunikacije između predloška (libreta) i njegove osjetilno-spoznajne, kazališne slike ili uprizorenja. To je važno i zbog percepcije prosudbi o raznolikim spoznajama otkrivanja suvremenog svijeta i njegovih orijentira u umjetničkom djelu kao i umjetničkog djela u svijetu. Samo kritički dijalog o odnosu prema doživljaju svijeta i njegovih istina, kao i specifičnih udjela raznih doprinosa realizaciji predstave (Lessing) osnažuje propitkivanje onoga što živi u predstavi samoj, što je nadživjelo autora i njegovo vrijeme. Nakon praizvedbe Adela i Mare 1933, a i izvedbi koje slijede uz laude, stižu i kritičke opaske oko nesuvremenog pristupa instrumentaciji i šablonskom pristupu harmoniji ili oko naivnog libreta, nedostatka novosti i pretjeranoj regionalnoj obilježenosti, što je potisnuto snažnom liričnošću i prizvucima zanosa koji je na krilima melodije iznio i dramske zaplete. Ono što je najvažnije: Hatzeovo je djelo, unatoč zlonamjernim marginalijama, živjelo iz sebe i svoga sadržaja koji autentičnošću lirskih melodija, njihovom romantičnom ponesenošću i lirskim dahom jednostavnim harmonijskim ruhom pjeva ljepoti i slobodi njegova grada, nesretnoj ljubavi mladih rastavljenih različitim i nepomirljivim vjerama i nazorima, a to je bilo dovoljno da široka publika prigrli novo djelo.
    Hrvatsko narodno kazalište Split: Josip Hatze, Adel i Mara, dir. Loris Voltolini, dir. Dora Ruždjak Podolski
    Nova redateljska traganja

    Redateljica Dora Ruždjak Podolski krenula je logično od zadanog vremena i prostora u koje je željela prodrijeti pronalazeći poneke detalje koji bi jednostavnu ljubavnu priču doveli do nivoa simbola koji život motre i kroz kazališni znak. Fabulativni skelet omogućava da se dva razdvojena svijeta, kršćanski i turski, stilski prate ne samo na nivou karakternih i ljudskih intriga, nego ponajprije kroz neumoljive vjerske, pa time i idejne i moralne, sukobe. Težnja za čistom i gotovo asketskom panoramom nazora uvijek vodi i sučeljavanju s naslijeđenim obrascima i glumačkim kreacijama bliskim scenskom realizmu, ako ne i naturalizmu. Uvjerljivost i stilska jedinstvenost nerijetko vode do jednoznačnosti, traganja uglavnom za vanjskim karakteristikama pojedinih likova. Modernistički pristup, za razliku od ranije konvencije, podrazumijeva dominaciju suvremenih istraživačkih procesa koji promišljaju radnju iz suvremene perspektive, u čemu glazbena interpretacija ne može preuzeti isključivu ulogu.

    Redateljica Ruždjak Podolski, koja se zadnjih desetak godina intenzivnije bavi opernom režijom, otvorena je novim izazovima, a to znači traganjima za suvremenim (postdramskim) scenskim rješenjima i tome kako ona djeluju na percepciju gledatelja. Pritom ne mislimo da su novi pristupi u primjerice splitskoj sredini dočekani otvorena duha – prije je to mješavina sumnjičavosti i bijesa prema novim kazališnim tendencijama. To još uvijek ne znači da konkretni pokušaj ostvaren i ovdje, na komadiću nesigurnog tla i raspršenog ukusa, donosi spasonosnu interpretacijsku ideju – neka je to poetska ideja, jer je ona snažno impregnirana realističkom idejom i ponegdje zamjetnim motivskim prazninama.
    Hrvatsko narodno kazalište Split: Josip Hatze, Adel i Mara, dir. Loris Voltolini, dir. Dora Ruždjak Podolski
    Sasvim je izvjesno da je svojevrsni „nukleus komada“ (Gavella) pronađen u bedemima-kubusima scenografkinje Dubravke Lošić koji su odredili klaustrofobičnu atmosferu u gradu, na Klisu, obitelji i samostanu. Energija utrošena na vanjski efekt nedostajala je u razradi unutrašnjeg pokreta napose u spoju romantike s dramskom ekstazom, ma koliko je jamačno ta karika u operi najslabija. Upravo su omeđeni kubusi, svaki put u drugoj funkciji, zatvarali različite svjetove koji se suprotstavljaju, subjektivni pakao bespomoćnosti, izolacije i otuđenja od sretnog života. Onako sivi i zatvoreni (šteta što nisu bili vizualno nešto viši!) za bilo kakve izvanjske opisnosti, kubusi su od publike primljeni s velikom suzdržanošću, ali valja imati u vidu da je vizualna umjetnost (ponajprije instalacije) učinila velik iskorak u odnosu na kazalište. Scenografija je izolirani umjetnički čin s interdisciplinarnim intervencijama i simboličkim konotacijama prije negoli faktografskim vrijednostima. I u ovom se slučaju pokazalo da se kvalitetna scenografija može ostvariti samo u dobroj režiji, da sama za sebe u suvremenom teatru ne znači ništa.

    Drugačije rečeno, funkcija scenografije ne ograničava se samo na fiksiranje mjesta radnje ili dočaravanje ugodne slike, ona više nije ni plastični izraz elemenata koji pomažu glumcu da sugerira emociju (R. Bunk). Scenografija postaje i glumac/pjevač koji surađuje s drugim glumcima da bi njihov unutrašnji život bio najpristupačniji (G. Baty), ali tu je upravo redateljici ponestajalo snage da studioznije, kao što je to učinjeno u prvom činu, priđe otkrivanju zatrpanih slojeva ljudske psihe i strasti u, primjerice, trećem činu na Klisu. Pokušavajući pobjeći od starih formula, konvencija ponovo postaje dominantna („mrtvilo često leži u čekanju“, P. Brook) pa okupljeni likovi nisu dramski razvijene ličnosti, psihološki autentične i koherentne. Uski prolazi i crne sjene kubusa/zidina bez udaljenih Ivančićevih svjetala praskozorja nisu iskorišteni kao moguća magnetska polja pravog psihološkog supstrata i nategnutog luka čija strijela cilja dalje do konvencionalne domišljatosti.
    Hrvatsko narodno kazalište Split: Josip Hatze, Adel i Mara, dir. Loris Voltolini, dir. Dora Ruždjak Podolski
    Kostimi Barbare Bourek poneseni su estetskim efektom više negoli izrazom dramatike djela pa i karakterom uloge. Kostimografija se bezmalo podčinjava slikarskom doživljaju i imaginaciji koja je karakteristična za umjetnicu. Po svemu sudeći, bujni temperament kostimografkinje nije bilo lako uklopiti sa spomenutom inscenacijom monolitnog arhitektonskog tipa, premda je, gledajući zasebno, očita njezina želja da kostimi budu umjetnička kreacija i da ponesu pečat nadahnuća i stvaralačke igre… (takav je maštovit kostim s finim folklornim asocijacijama onaj Omerov, tamne bordo svilene tkanine i šarenog brokata s ukusnom izradom, luksuzan tamni kostim Vornićeve žene u samostanu s neprimjerenim crnim ukrasnim perlicama ili diskretno stilski nagoviješteni kostimi kršćana i muslimana s ornamentikom Dizdar-age). Barbara Bourek, međutim, nije uvijek dosljedna u kombinaciji kostima i harmonizaciji boja, njezina je paleta koloristički raspjevana i onda kada se to ne bi očekivalo (cijeli treći čin, a napose kostim Melke, neprimjereni šareni ogrtači kod Vornića ili Adela, krojem i ukrasima promašen kostim Mare, Ivanice i majke u prvom i drugom činu). Veliki i dosta delikatan posao oko izrade kostima mahom u tkaninama bogatog tkanja od brokata, krepa, dupiona, satena, shantunga do buret-svile uspješno su obavile strpljive i vrijedne ruke šnajderica i majstorica krojačnice.

    Oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović znalački je obavio svoj posao. Njegova orkestracija svjetlosne koloristike stvara razna raspoloženja od blještavila sajma do ugaslih paleta pod Klisom ili sfumata u samostanskom oprostu izvlačeći iz tame protagoniste, dramske i lirske akcente.

    Hrvatsko narodno kazalište Split: Josip Hatze, Adel i Mara, dir. Loris Voltolini, dir. Dora Ruždjak PodolskiJedna od osnovnih zamisli redateljice – da se „odsanja“ vrijeme o kojemu je u operi riječ i da se potakne interprete i ansambl na „vjerodostojnost izričaja koja je pohranjena u njima samima“ – više se pokazala u namjeri negoli u realizaciji. Neke nekoherentnosti proizlaze iz ustaljene prakse da se dogovori vrše u vrlo kratko vrijeme pa uočljivi individualizmi mimoilaze duh kolektivnog koncepta. Stilski ključ bio je uglavnom realistički s nejasnim probojima prema odbljescima šire slike ljudske patnje i iskušenja koja ni u sadržaju drame nisu jasnije iskristalizirana. Tako je intimna poetska arabeska zatitrala i u pristupu Dore Ruždjak Podolski nadvladavši nesigurna traganja koja nisu daleko odmakla od uočljivih akademskih rezultata.

    Pertinentna glazbena izvedba

    Sasvim je izvjesno da je glazbena realizacija opere bila uspješnija i da je zaokupljala pozornost brojne publike. Dirigent Loris Voltolini obavio je solidan i studiozan rad kojim je želio plastično i detaljno, na osnovi pročišćene partiture, realizirati bogatu psihološku fresku, lirski osjećajnu i dramski vehementnu. Voltolini je dirigent širokog spektra interpretativnih mogućnosti, osebujna temperamenta i vrlo sugestivne pa i samosvjesne geste. Do tonski iscizelirane slike, dubinskog posezanja i izjednačene svirke pojedinih grupa instrumenata dolazi se tek nakon dugotrajne i dobro vođene pripreme, u čemu se dirigent pokazao potpuno predan i stilski pertinentan.

    Sama je izvedba pokazala pouzdane interpretativne potencijale splitskog opernog orkestra, bez posrtaja, uzbudljive agogike i dinamike. Osobno, volio bih da je ova narodna opera u kojoj prevladava čisti melodijski element i lirski ugođaj, jednostavnost i neskriveni elegijski prizvuk, iznijela interpretacijom upravo to – glasom i tonom prikrivenu bol, pritajenu atmosferu diskretne intimne tuge u sjeni smrti. Da li zbog otvorenog orkestralnog prostora i pjevača koji su se gurali prema prosceniju u želji da se bolje čuju i nadvladaju orkestar ili forsiranja poleta i ekspresije čak i tamo gdje bi efekt suzdržanosti bio svakako učinkovitiji, lirski i meki ton gubi komunikaciju s nekim drugim ozračjem Hatzeove glazbe. U tom je smislu repriza, u kojoj se bez premijerne napetosti, dvoranom širio mekši i sočniji ton, bila puno uspješnija, a vidjelo se to ne samo u izvedbi orkestra nego i u sjajnoj interpretaciji Mare.

    Hrvatsko narodno kazalište Split: Josip Hatze, Adel i Mara, dir. Loris Voltolini, dir. Dora Ruždjak PodolskiValentina Fijačko našla je u Mari ulogu koja joj idealno odgovara, premijeru je dočekala pjevački i scenski spremno, svježeg i moćnog glasa s tendencijom da pokaže što sve može. Reklo bi se da cijela zgrada pjevačkog predanja umjetnice počiva na tonskoj ljepoti i punoći srednjeg registra, odakle se glas širi i osvaja visoke tonove. Umjetnica je u kratko vrijeme nanizala čitavu galeriju ženskih likova slavenskog opernog repertoara i tako raskošno rasipala svoje darove splitskoj publici koja je uzima za svoju miljenicu. Ne treba zaboraviti da Valentina Fijačko vlada scenom danas mnogo bolje i s više neposredne izražajnosti i složenijeg psihološkog tumačenja, što je bilo vidljivo i u njezinoj Mari, koja je već na prvoj reprizi (14. ožujka) pokazala da piano tonovi mogu biti vibrantniji od fortea.

    Zagrebačkom tenoru Domagoju Dorotiću ukazala se, nakon uspjelog nastupa u ulozi Macduffa u Verdijevu Macbethu, sjajna prilika da se iskaže u naslovnom liku Adela, što je on u punoj mjeri iskoristio. Njegov je tenor lirski obojen, svjež i snažan, a nastup scenski uvjerljiv i toliko predan da plijeni erudicijom i gestom. Valja se čuvati glasovne premorenosti i forsiranja visokih tonova pa mladom tenoru možemo preporučiti češću upotrebu mekoga i pokrivenog tona s više dinamičkog i psihološkog nijansiranja. U istoj ulozi na reprizi nastupio je iskusni Miljenko Đuran, čiji je temperament kontroliran, a nastup suzdržan i dinamički nijansiran. Malo je u nas pjevača koji s toliko čistoće i ganuća izgovaraju suhi recitativ (recitativo parlato) kao što to radi Đuran.

    U ulozi Starog Vornića sugestivan i impresivan Ivica Čikeš, dok se u delikatnoj ulozi pjesnika Frane prvi put pojavio Ljubomir Puškarić, mladi bariton zanimljivog i već bogatog pjevačkog iskustva stečenog u Sjedinjenim Državama gdje je i završio pjevačke studije. Prijatne pojave, odmjerena i ujednačena glasa koji bi s vremenom mogao više dobiti na ekspresiji i impulzivnosti, Puškarić je Odu prirodi donio u maniri daleko iskusnijih umjetnika staloženo i kultivirano. Ozren Bilušić kao Dizdar pouzdan je i veristički naglašen u prvom činu, a treći je čin šansu dao Melki Terezije Kusanović, koja je, ne bez napora, ujednačila registar i reljefno oblikovala Hatzeove glazbene misli. Žana Marendić-Bučević kao Vornićeva žena na reprizi je vokalno pouzdanija, a scenski decentna, što bi se moglo kazati i za Branku Papak u ulozi Adelove majke.
    Hrvatsko narodno kazalište Split: Josip Hatze, Adel i Mara, dir. Loris Voltolini, dir. Dora Ruždjak Podolski
    Špiro Boban, koji je s Miroslavom Ljubičićem u mirnom tonu i suzdržano donio lik Župnika, morao se mnogo više potruditi da mu lik Omera bude ekspresivniji, premda stalno u vatri visokih držanih tonova. Ista zadaća pripala je na reprizi Vinku Maroeviću, a nastupi studentica Milice Raičević (Iviša) i Vere Obukhove (Ivanica) omogućavaju da se uoče i isprave problemi slabijeg intenziteta i primijeni agogičko nijansiranje, uz poneko ugodno mjesto i suzdržano kretanje na pozornici. U manjim ulogama vidjeli smo zanosnog guslara u interpretaciji Zlatka Aurelija Kokeze i čuli sočni Mujezinov pjev Svete Matošića Komnenovića. Konačno, Zbor HNK-a Split (zborovođa Domeniko Briški) u luku od velikih mogućnosti silnog i interpretativnog poleta u prvom činu (sa siromašnim i jadnim kolom!) do suptilnih ženskih molitvi u finalu opere.

    Samo do lirske varijacije viđenoga

    Ostaje pitanje što nam je donio i čime nas je zapravo obogatio Hatzeov povratak na pozornicu splitske Opere? Kroz Adela i Maru i više-manje uredno praćenje motiva ljudske skučenosti u svijetu obmana i laži, čini se da u splitskom slučaju racionalna, konvencionalna analiza ne seže dalje od sužavanja općih ideja na sheme i simbole koji ostaju u labirintima pojednostavljenih ljudskih odnosa i sudbina. Zadovoljavanje Botić-Radica fabulom koja nema dublje ambicije, uz obilježja stilsko koncepcijskog nejedinstva, dramski dio predstave zadovoljava se uzdizanjem poetske ideje kao oslobodilačke dodirom životnih boja i istinskih ljudskih akcenata. Nekome se može učiniti da je vrlina predstave u solidnosti skupne igre i podčinjavanju individualnih potencijala glavnom scenskom zadatku. Dalje od lirskih varijacija intimne problematike koja temeljem postojećih parametara vodi društvenoj drami nije se išlo. Ponovo je prepušteno glazbi da prepriča dramsku radnju koja izlaze vidi u tragediji mirenja s neminovnim.

    © Tonći Šitin, KLASIKA.hr, 23. ožujka 2011.

    Pročitajte tekst o povijesti opere Adel i Mara

Piše:

Tonći
Šitin

kritike