Na dvoru kralja Maruna

26. Muzički biennale Zagreb: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, Sanja Drakulić, Kraljevi i konjušari, dir. Filip Pavišić, red. Robert Raponja

  • Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Sanja Drakulić, Kraljevi i konjušari, dir. Filip Pavišić, red. Robert Raponja

    Pojava svakog novog opernog djela hrvatskog autora veseli premda je njegova budućnost vrlo neizvjesna. No, ni u inozemstvu nije drukčije. Na prste jedne ruke mogu se izbrojiti nove opere koje su se učvrstile u repertoaru. Opera Nixon u Kini Johna Adamsa npr. prikazuje se u Americi i nekim europskim gradovima, ali dijelom je to zasluga i intrigantnog naslova i, naravno, sadržaja, a ne samo odlične glazbe i libreta, a u najnovijoj produkciji Metropolitana i do u najsitnijim pojedinostima savršene izvedbe. Pitanje je koliko bi djelovala u manje dobroj izvedbi. Suvremeno glazbeno-scensko djelo traži izvrsnu profilaciju likova i detaljnu razrađenost njihovih međusobnih odnosa. Oni moraju zaživjeti kao samosvojne i prepoznatljive osobnosti.

    Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Sanja Drakulić, Kraljevi i konjušari, dir. Filip Pavišić, red. Robert RaponjaA takvu izvedbu opere Kraljevi i konjušari Sanje Drakulić na libreto Mire Gavrana nije nam u cijelosti ponudio ansambl Opere HNK-a u Osijeku unatoč neprijepornom velikom uloženom trudu pod glazbenim vodstvom vrlo sposobnog mladog dirigenta Filipa Pavišića i iskusnog redatelja Roberta Raponje. Uvjerena sam da je dojam predstave u živo u Osijeku bio mnogo bolji, jer prijenos koji smo gledali u kinu Tuškanac nije bio ni tonski ni slikovno zadovoljavajući. Mogao je poslužiti tek kao informacija. Bi li dolazak osječkog opernog ansambla u zagrebački HNK zaista puno više koštao? Pišem stoga ovaj osvrt a da ne mogu biti sigurna kako je u cjelini izgledala scena Jasmine Pacek, osim u nekoliko prizora, da ne znam u potpunosti kako je djelovalo oblikovanje svjetla Radomira Stamenkovića ili koreografija Maje Đurinović, da nisam sigurna jesam li baš sve razabrala u glazbenoj izvedbi, jer je ton bio povremeno izobličen. Jedino se dobro moglo vidjeti da su kostimi Jasmine Pacek bili atraktivni, a neka rješenja poput prizora s konjima duhovita. Stoga se ispričavam na necjelovitosti doživljaja.

    Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Sanja Drakulić, Kraljevi i konjušari, dir. Filip Pavišić, red. Robert RaponjaSanja Drakulić skladateljica je nedvojbena ugleda i dobre škole i zadivljuje njezina radost u pristupu skladanju zacijelo najkompleksnije glazbene tvorbe – opere. Njezino je pisanje za glas, zanatski gledano, u okvirima glasovnih mogućnosti pjevača, osim što je basovska dionica Grgura povremeno preduboka pa tekst postaje nerazgovjetan i nerazumljiv. Dalo bi se govoriti i o mnogim neispravnim jezičnim akcentima. Pjevačke su dionice intonativno razmjerno teške, ali je često prisutan glasovir kao potpora. Skladateljica se oslanja na hrvatski glazbeni idiom, ima dosta pjevnih situacija i klasičnih formi arija, točnije – arioza i dueta (najuspjeliji je duet Grgura i njegove kćeri Dore u drugome činu) i zborova. Ponekad je to na granici zabavnog žanra, što nikako ne bih shvatila kao nedostatak, dapače, pridonosi boljem prihvaćanju djela, a to je sigurno prednost. Radost u skladateljičinu pristupu ogleda se i u obilju materijala koji bi možda trebalo malo obuzdati, tj. skratiti, poglavito u prvome činu; drugi je mnogo koherentniji i cjelovitiji. Treći je svojevrsno razrješenje, ali nedovoljno motivirano i razrađeno.

    Libreto iz pera poznata književnika Mire Gavrana priča o hrabrom i dobrom hrvatskom kralju Marunu iz desetog stoljeća, o njegovu zlom dvorskom savjetniku Grguru, o ljubavnom zapletu između kraljeve supruge Jelene i Grgura, o velikoj, čistoj i na žrtvu spremnoj ljubavi kraljeve kćeri Katarine i spletkama sklonom paru kraljeva sina Trpimira i savjetnikove kćeri Dore. Tu je i kralju najvjernija dvorska luda te trovači i stražari kao nekakvi komentatori zbivanja s dosta asocijacija na našu svakodnevicu – previše zapleta, koji i nisu uvijek posve jasni, za funkcionalan operni libreto. Pribrojimo k tome gladni narod i rat. Ima neke sličnosti s Mislavom Ivana pl. Zajca.
    Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Sanja Drakulić, Kraljevi i konjušari, dir. Filip Pavišić, red. Robert Raponja
    Među izvođačima dominirala je Ljiljana Čokljat kao kraljica Jelena. Uz nju Danijela Pintarić kao Dora i Barbara Othman kao Katarina. Damir Fatović zacijelo nije idealan interpret suvremenog opernog lika kakav je kralj Marun, a to nije ni ljepoglasi Berislav Puškarić, u čijem je plemenitom izgledu teško bilo zamisliti negativca Grgura. Vlaho Ljutić kao Luda bio je nenametljivo sveprisutan, a Robert Adamček vrlo zanimljiv kraljević Trpimir. I ostali solisti dobro su obavili svoje zadaće, kao i dobro uvježban zbor (zborovođa Ljubica Vučetić) sa svojim mjestimice glazbeno vrlo dojmljivim nastupima te orkestar.

    Prije daljih izvedbi Kraljevima i konjušarima ne bi škodila kraćenja i neke dorade, svojevrsna pročišćenost radnje s jasnijim određenjem odnosa među likovima, kao i kondenzacija glazbe. Valjalo bi od početka do kraja zadržati stanovit polet koji je krasi.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 12. travnja 2011.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike