Proljeće kakvo se rijetko čuje

Zadarski komorni orkestar, solistica: Latica Honda-Rosenberg, violina, Svečana dvorana Sveučilišta u Zadru, 18. travnja 2011.

  • Zadarski komorni orkestar i Latica Honda-Rosenberg

    Zaobiđimo suvišne riječi o povijesti Zadarskog komornog orkestra i o životopisu violinistice Latice Honda-Rosenberg, koji neizostavno govori o njezinu podrijetlu i nagradama: ti su izvođači ionako dobro poznati hrvatskoj publici. Njihovo zajedničko muziciranje zaslužuje mnogo više od faktografskog registriranja. Do kraja sezone predstoji još nekoliko koncerata, a ovaj zaslužuje veće pohvale od većine prethodno održanih.

    Na programu koncerta bile su tri skladbe: Rondo u A-duru za violinu i gudače D. 438 Franza Schuberta, Četiri godišnja doba Antonia Vivaldija i Rumunjski plesovi Béle Bartóka. Latica Honda-Rosenberg odigrala je dvojaku ulogu solistice i maestrae di cappella (odnosno, idejnooblikotvorno-umjetničke voditeljice), što je iznjedrilo iznimno ugodan glazbeni doživljaj. Premda je početak lijepog bidermajerskog Schubertova Ronda orkestar zaodjenuo stanovitom dozom opreza, držeći ga u sigurnijim sferama bečkih klasičara, Latica Honda-Rosenberg hitrim je romantičarskim pokretom uzela uzde u svoje ruke te čvrstom mišicom pomogla orkestru u nutarnjem oslobađanju i pronalasku punokrvnijeg stilskog iskaza. Neopterećen i izbrušen, a istodobno iznimno muzikalan virtuozitet solistice u sebi ne posjeduje ništa od suvremenog perfekcionističko-robotskog automatizma; slušatelju odmah postaje jasno da je umjetnički iskaz Latice Honda-Rosenberg predanje i služenje ljepoti, a u tome Zadarski komorni orkestar participira puna srca.

    Latica Honda-RosenbergVeć od Schubertova Ronda bilo je jasno da slušamo jedan drukčiji zvuk Zadarskog komornog orkestra, zvuk pun nutarnjeg angažmana i iščekivanja, a u kojem izostaje (za hrvatske izvođače u cjelini česta) natruha odrađivanja. Nutarnji se impuls potpuno rasplamtio u središnjoj skladbi koncerta, Vivaldijevom programskom ciklusu Četiri godišnja doba, u izvedbi koja slušatelja ostavlja bez teksta i bez daha, premda po milijunti put sluša do krajnosti komercijaliziranu i iskorištenu glazbu. Pučki rečeno, izvedba za pamćenje. Tehnički dometi kroz maksimalno iskorištavanje potencijala vlastitog instrumenta i orkestra dosegli su blistave klimakse, koji i nehotice navode na razmišljanje o stihovima soneta zapisanih u Vivaldijevu autografu. Razgovor solo-violine s prvom i drugom violinom ili pak s violončelima ovdje je ostvario konstantan magis u kojem se ne ostavlja prostor defetizmu, a i tutti zvuk predstavlja iskristaliziranu samosvijest i sigurnost glazbenika s jasnom vizijom o zvuku koji žele proizvesti.

    Latica Honda-Rosenberg išla je korak dalje od uobičajenih deskriptivnih izvođačkih gestikulacija. Preobražavanje zvukovnih boja violine Domenica Montagnane iz 1732. godine samo je jednim dijelom rezultat kvalitete autentičnog instrumenta. Tonsko slikanje četiri Vivaldijeve skladbe u ovoj se izvedbi ne mora primijeniti samo na note kao takve, nego na zvukovne boje koje prizivaju presjek boja slikarskog baroka: prozirne i vedre Canalettove vedute pretapaju se u prikaze tamnih i zastrtih Rembrandtovih likova, a ove u bujne i raskošne Rubensove boje i obline, usputno dodirujući smirenost boja pastorala i kućne intime nizozemskih majstora. Solističina upućenost u improvizacijsko-ornamentacijske tehnike povijesno osviještene izvedbene prakse posebno je oplemenila predivno interpretirane druge stavke Proljeća i Zime. Jedna je od rijetkih zamjerki odviše korektan i suh zvuk basso continuo koji nije u potpunosti prihvatio pravila zvukovnog poigravanja, ali cjeloviti glazbeni doživljaj nadoknađuje spomenuti nedostatak.
    Zadarski komorni orkestar i Latica Honda-Rosenberg
    Vivaldi je ostavio takav dojam na publiku da je predviđena pauza izostala. Nakon frenetičnog aplauza publika je ostala sjediti u apsolutnoj tišini te umjesto pauze isprovocirala prijelaz na Rumunjske plesove. Imajući u uhu odjek Godišnjih doba, publika nije uspjela doživjeti šest pregnantnih, zahuktalih stavaka, tim više što je posljednji stavak Mărunţel prohujao furioso i publiku ostavio nespremnu za kraj koncerta. Nažalost, jer je, ostavši bez dodatka, ostala uskraćenom za još koju minutu ljepote.

    © Helena Novak, KLASIKA.hr, 20. travnja 2011.

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike