Na kraju prvog desetljeća

Ciklus Lisinski subotom: Forever Cantus, koncert povodom 10. obljetnice Cantus Ansambla, solisti: Martina Gojčeta Silić, mezzosopran, Radovan Vlatković, rog, Leda Parać, klavir, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 15. svibnja 2011.

  • Ansambl Cantus, arhivska fotografija, www.dubrovnik-festival.hr

    Ugledni hrvatski ansambl Cantus, posvećen isključivo izvođenju suvremene glazbe, rođen je prije deset godina kao rezidencijalni ansambl Muzičkog biennala Zagreb. Utemeljio ga je, kao jedinstvenu novost, umjetnički ravnatelj MBZ-a Berislav Šipuš sa željom da se njegovo djelovanje proširi i izvan festivalskog okvira. Njegovanje i promoviranje novoga zvuka postalo je tako konstantom i potrebom ne samo u domaćim okvirima, nego i izvan naših granica. Cantus Ansambl postao je sudionikom svih domaćih festivala i manifestacija, a od sezone 2006./2007. ima i vlastiti koncertni ciklus Cantus & Lisinski, u Maloj dvorani KDVL.

    O desetogodišnjoj izvanrednoj aktivnosti Cantus Ansambla dovoljno govore brojke od sedamdesetak praizvedbi, dvjestotinjak izvedenih opusa, više od trideset inozemnih gostovanja u više zemalja Europe te u Meksiku, Kini i Kanadi. Suradnja s uglednim domaćim i stranim solistima i dirigentima, kao i sa sličnim ansamblima u drugim zemljama, radionice, projekti, nagrade i priznanja, sve to pod umjetničkim vodstvom agilnog organizatora, skladatelja i dirigenta Berislava Šipuša, uzdiglo je Cantus Ansambl do respektabilne programske i izvođačke razine velikog ugleda. 

    Spomenimo tek uspješno gostovanje u Švedskoj ujesen 2006. (međunarodni projekt Musical Links) te put oko svijeta do dalekih destinacija Pekinga i Toronta, gdje je predstavljeno desetak partitura hrvatskih skladatelja 20. i 21. stoljeća. Ansambl je 2008. proglašen službenim ansamblom ISCM-a s nastupom na Svjetskim danima glazbe u Vilniusu. Ove je sezone Ansambl održao iznimno uspješan koncert u sklopu festivala Bemus u Beogradu i prvi je put gostovao u Velikoj Britaniji na festivalu Sounds New u Canterburyju.

    Cantus Ansambl djeluje u stalnom sastavu vrsnih komornih glazbenika i solista, ujedno koncertnih majstora i vođa dionica simfonijskih orkestara, te profesora na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, pod umjetničkim vodstvom i dirigentskom palicom svojega osnivača Berislava Šipuša. Kako se radi o zaista sjajnim glazbenicima koji vrlo savjesno, profesionalno i zdušno pridonose kakvoći izvedbi mahom vrlo zahtjevnih partitura, vrijedno je barem u ovoj svečanoj prigodi navesti njihova imena. Na rođendanskom koncertu naslovljenom Forever Cantus kao solisti su gostovali Martina Gojčeta Silić, mezzosopran i Radovan Vlatković, rog, a članovi Ansambla bili su: Ivan Novinc, 1. violina, koncertni majstor, Mislav Pavlin, 2. violina, Tvrtko Pavlin, viola, Jasen Chelfi, violončelo, Nikša Bobetko, kontrabas, Mirjana Krišković, harfa, Dani Bošnjak, flaute, Branko Mihanović, oboa, Željka Barišić Pulig, engleski rog, Danijel Martinović, klarineti, Davorin Brozić, klarinet in Es, Milko Pravdić, klarinet in D, Ricardo Luque Perdomo, fagot, Aleksandar Čolić, kontrafagot, Bánk Harkay, rog, Zoran Katić, rog, Vedran Kocelj, truba, Mario Šincek, trombon, Srebrenka Poljak, klavir, Ivana Cvetkovski, harmonika, Vojislav Čičić, udaraljke, Marko Mihajlović, udaraljke. Gošća Ansambla bila je i pijanistica Leda Parać u izvedbi nove skladbe svojega oca Frane Paraća. 

    Leda ParaćPublika popularnog ciklusa Lisinski subotom ovom prigodom nije ispunila Veliku dvoranu, što je znak da još uvijek postoji stanovit animozitet prema suvremenoj glazbi. Ipak, bilo je dovoljno znatiželjnih i vjernih posjetilaca, koji su mogli uživati u ponuđenom programu iz pera doajena moderne glazbe 20. stoljeća Paula Hindemitha (Prva komorna glazba, op. 24, br. 1 za dvanaest instrumenata) i Arnolda Schönberga (Prva komorna simfonija, op. 9 za petnaest instrumenata) uz čak dvije praizvedbe skladbi koje je Cantus naručio u povodu desete obljetnice: Frane Paraća (Memorie za glas i komorni ansambl) i Beneta Casablancasa (Drugi komorni koncert… der graue Wald sich unter ihm schüttelte (Nachtmusic) za rog i ansambl).

    Zanimljivo je da u većem dijelu tog programa novi zvuk na stanovit način izranja iz prošlosti. Naime, ciklusom Komorne glazbe Paul Hindemith želio je promovirati suvremenu glazbu s namjerom da „šokira, isprovocira i razbjesni“ slušatelje, ali uz tragove dobrih starih vrijednosti koje je dotad itekako dobro proučio, genijalno ih pretočivši u novi zvuk. Tako je Prva komorna glazba stvorena za gudački kvartet, flautu, klarinet, fagot, trubu, klavir, kontrabas, udaraljke, harmoniku, čak i sirenu (alarm). Ta heterogena zvučna masa na iznimno dinamičan, suptilan i zanimljiv način odražava kaotičnu sliku vremena uoči Drugoga svjetskog rata.

    Martina Gojčeta SilićPrva komorna simfonija Arnolda Schönberga također je prekretnica u skladateljevu stvaralaštvu. To je posljednje djelo njegova ranog razdoblja, jednostavačnog prokomponiranog oblika po uzoru na Beethovena, Schuberta i Liszta, ali složene harmonijske strukture, s nizom (čak devetnaest) virtuoznih tema koje su povjerene skupini od petnaest svirača (pet gudača i deset puhača), originalnog rukopisa, koji želi raskrstiti s velikim zvukom kasnoromantičnog orkestra. I upravo takva djela, koja se teško mogu uklopiti u standardni simfonijski repertoar, unatoč ljepoti i vrijednosti, idealan su materijal za ansamble poput Cantusa, koji ih može dostojno predstaviti.

    Odlično je odjeknula i praizvedba skladbe Memorie za glas i komorni ansambl Frane Paraća. Za razliku od prethodnih skladatelja, Parać se u svojem stvaralaštvu vratio tradiciji nakon početnih avangardističkih pokušaja. Vratio se jednostavnosti, ljepoti i komunikativnosti, a to potvrđuje i ova najnovija skladba. Prva inačica, izvorna, za glas i klavir, praizvedena je prošle godine na Osorskim glazbenim večerima, a za ovu je prigodu instrumentirana. Memorie je uspomena skladatelja na vlastita oca Ivu Paraća, uglednog skladatelja, ali i pjesnika, iz čije je velike zbirke stihova Frano izabrao tri pjesme: Paeselli al mare (Mjestašce uz more), Vigneto (Vinograd) i Il Canto dell' usignolo (Slavujev pjev). Uglazbio ih je s nostalgijom prema ocu, rodnoj Dalmaciji i dobroj glazbi prošlih vremena. Sugestivna interpretacija sjajne Martine Gojčeta Silić i Anasambla Cantus pridonijela je izvrsnom dojmu.

    Radovan VlatkovićManje se, međutim, dojmila druga praizvedba večeri. Španjolski skladatelj Benet Casablancas (1956), diplomirani filozof i doktor muzikologije, s opsežnim opusom „prožetim radikalnom težnjom za osobnom i estetskom neovisnošću“ svoje je najnovije djelo „s velikim divljenjem i prijateljskim poštovanjem“ posvetio solistu, velikom hrvatskom hornistu Radovanu Vlatkoviću i Berislavu Šipušu, uz „želju dugovječnog kreativnog rada Cantus Ansambla i svih njegovih članova“. Prvi stavak nosi posvetu Cantusu, slijedi Notturno, zatim Scherzo, a na kraju Epilogo. Ton djela određen je citatom iz podnaslova koji potječe iz ulomka novele Lenz Georga Büchnera u kojoj se opisuje pomračeno duševno stanje pisca i dramatičara Jakoba Lenza. U prijevodu on glasi „siva šuma drhtala je pod njim“ (Noćna muzika). Ta mračna, neinventivna i monotona rođendanska posveta s minornim udjelom solističke dionice nažalost nije bila dovoljno reprezentativna unatoč kvaliteti izvedbe.

    Koncert je zaključen kratkim i duhovitim dodatkom, omiljenom skladbom Cantus Ansambla, Dolce furioso Dubravka Detonija, koja počinje pantomimom kojom glazbenici, vođeni žustrom gestom dirigenta, temperamentno i napadno glume sviranje, ali bez tona, što je dakako nasmijalo publiku, kao i efektni zvučni koloplet u nastavku koji završava sirenom koja se javlja i u Hindemithovoj uvodnoj skladbi. 

    © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 17. svibnja 2011.

Piše:

Višnja
Požgaj

kritike