S trubadurom u srcu

Trubadur u povodu premijere u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu

  • Giuseppe VerdiNAslovnica prvog izdanja partiture Trubadura

    Poslije vrlo uspjele praizvedbe Rigoletta u Veneciji 11.ožujka 1851. Verdi se prema običaju povukao u svoj Busseto i počeo tražiti siže za sljedeću operu. Pozornost mu je privukla viteška drama – drama caballeresco – španjolskog dramatičara Antonija Garcíe Gutiérreza (1813-1884). Neobična životnog puta – nakon studija medicine u Madridu, prevođenja drama Eugenea Scribea i Alexandrea Dumasa oca, s namjerom da se unovači Gutiérrez je 1836. postigao iznenadan uspjeh dramom El Trovador – Trubadur, koja je s velikim uspjehom izvedena u Madridu. Smatra se najvećim djelom španjolskog romantizma. Drama je u svim sastavnicama djelo neobične snage i izvornosti – što je moralo privući Verdija. Obratio se svojemu starom libretistu, pjesniku Salvatoreu Cammaranu (1801-1852), potomku stare napuljske obitelji dramatičara, slikara, glazbenika i glumaca, piscu kazališnih komada i jednom od najpoznatijih libretista tog doba, da mu napiše libreto. Cammarano ga nije stigao završiti, jer je u srpnju 1852. umro pa ga je dovršio još jedan napuljski pjesnik, Leone Emanuele Bardare (1820-1874). 

    Verdi je sa skladanjem bio gotov u samo četiri mjeseca. Radnja opere smještena je u španjolsku pokrajinu Aragon početkom 15. stoljeća. Poslije smrti kralja Martina Prvog kao aragonskog i Drugog kao kralja Sicilije (1356-1410), u Aragonu bjesni rat za nasljedstvo između Ferdinanda od Castille (1380-1416), čijim snagama zapovijeda guverner pokrajine aragonske, grof Luna (Martinova žena bila je Maria de Luna, a grof Frederick Luna bio je Martinov izvanbračni unuk), i grofa Jamesa II. Urgella (1380-1433) od Vizcaye (Biscaglie), čiji je sljedbenik i trubadur Manrico. Pobjednik je bio Ferdinand. Primjećujemo anakronizam: trubaduri su povezani s Provansom u 12. stoljeću. O njima se govori još u 13. stoljeću, ali u 15. više ne. Treći je povijesni lik drame Leonora de Sargasto, dvorska dama na dvoru Ferdinanda od Castille. O Azuceni povijest ne govori ništa, ali profinjenim instinktom vrsna dramatičara Verdi je upravo nju učinio glavnim likom svoje opere kojoj je prvotno želio dati naslov Azucena. U svakom slučaju, najviše je bio zaokupljen likom i karakterom nesretne Ciganke i svojemu je libretistu davao precizne upute o tome kakav treba biti lik žene čiji su životni pokretači ljubav prema sinu i želja da osveti majku. Radnja se događa u palači Aliaferia u Zaragozi, rezidenciji aragonskih kraljeva, koju su u 11. stoljeću sagradili Arapi, u biskajskim planinama, u dvorcu Castelloru i u njegovoj okolici.
    Piero Filippi, Viktor Bušljeta, Veneta Janeva Iveljić, Ferdinand Radovan, Franjo Petrušanec; Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Giuseppe Verdi, Trubadur, dir. Edoardo Müller, red. Nenad Turkalj, foto: Vladimir Pondelak, 4. ožujka 1985.
    Impresario Teatra Appollo u Rimu u kojemu se trebala održati praizvedba Trubadura, Cancio Jacovacci, upozorio je Verdija prije izvedbe na sljedeće:
    – u operi se ne smiju upotrebljavati pojmovi kao: oni koji su izvan zakona ili predstavnik protivničke stranke
    – umjesto: spaljena je na lomači, što bi moglo asocirati na djelovanje inkvizicije u to doba, treba reći: osuđena je na smrt
    – publika ne smije vidjeti kako Leonora ispija otrov, jer samoubojstva nisu dopuštena
    – ne smiju se upotrebljavati ni svete riječi, ni nemoralne
    – Leonora može ući u samostan, ali ne smije spomenuti riječi: crkva, samostan i zavjet
    – umjesto riječi „Miserere“ treba pjevati „Ah, pietade
    – scensku glazbu može pratiti akordeon koji zvuči kao orgulje.
    Na što je sve skladatelj morao obraćati pozornost u Italiji sredinom 19. stoljeća!

    Trubadur je koncentrirana emocionalna napetost tijekom cijele opere, trijumf melodije i fantastičan primjer kako se melodijom mogu karakterizirati likovi. Luna i Leonora imaju upravo aristokratsku finoću linije, što odaje njihovo podrijetlo, iz Azuceninih arija izbija elementarnost, a Manrico je negdje na pola puta između njih. Poznati austrijski glazbeni kritičar Eduard Hanslick (1825-1904) napisao je da likovi u Trubaduru dolaze na scenu kao da su izbačeni iz katapulta, pokreće ih neka sirova snaga, surova istinitost što ih čini tako živima i uvjerljivima. Gotovo stoljeće poslije, engleski glazbeni kritičar Francis Toye (1883-1964), inače vrlo strog u procjenjivanju Verdijeva opusa, napisao je: „Neki efekti u operi, budući da su ih nebrojeno puta ponavljali drugi skladatelji, mogu nam se učiniti preobičnima. Pa ipak, uz nevjerojatno bogatstvo melodike u operi, što joj je osiguralo trijumf, u Trubaduru je prisutna posebna kvaliteta, demokratska, ako hoćete, prije nego aristokratska, ali to ne znači da je manje dojmljiva. S vremena na vrijeme nakon niza konvencionalnih i trivijalnih stranica izroni nešto i pogodi vas, nešto elementarno, furiozno, duboko istinito. Trubaduru su predbacivali neuglađenost, i to ne bez razloga. Ali to je neuglađenost veličine, nusprodukt vitalnosti i strasti, bez čega nema velike umjetnosti. Zar Shakespeare nije nikad neuglađen? Ili Beethoven?“

    Veliki talijanski dirigent Riccardo Muti, najmjerodavniji kad je o Verdiju danas riječ, smatra da je Trubadur opera mladih ljudi, puna ljubavi, rijeka glazbe od prve do zadnje note. „To je pjevanje, pjevanje, i cijelo vrijeme pjevanje.“ Neki su kritičari pisali da je u Trubaduru Verdi ubio belkanto postavljajući pred interprete vratolomne zahtjeve, a danas se upravo ta opera smatra apoteozom belkanta. Sve četiri glavne uloge, a mogli bismo dodati i petu, uzor su belkantističkog tretiranja vokalnih dionica i traže vrhunske pjevače. 
    Rosina Penco, Leonora na praizvedbi Trubadura 1853.Carlo Baucardé, Manrico na praizvedbi Trubadura 1853.
    Praizvedba

    Il Trovatore – Trubadur praizveden je 19. siječnja 1853. u Teatru Appollo u Rimu. Manrica je pjevao talijanski tenor francuskog podrijetla i međunarodnog ugleda, Carlo Baucardé (1825-1883). On je na jednoj izvedbi opere u Firenci zamijenio u cabaletti Di quella pira originalni ton G visokim C. I rasprave o tome koji ton treba pjevati ne prestaju. Rosina Penco bila je Leonora, Emilia Goggi Azucena, a Giovanni Guicciardi grof Luna. O njima nije baš mnogo poznato. Večer je protekla u trijumfu. Bio je to još jedan od onih fantastičnih uspjeha praizvedaba Verdijevih opera. Kritičar novina Gazzetta musicale u Milanu pisao je: „Sinoć je Trubadur izveden u dupkom punom kazalištu. Glazba nas je uznosila u nebesa, a nije ni moglo biti drukčije, jer je to, bez pretjerivanja, božanska glazba. Skladatelj je zaslužio taj sjajan trijumf, jer je skladao u novom stilu, natopljenom kastiljanskim obilježjima. Publika je saslušala svaki odlomak u pobožnoj tišini da bi nakon toga frenetično pljeskala. Pljesku nije bilo kraja nakon svake slike, osobito nakon trećega čina, i za vrijeme cijeloga četvrtog čina, koji su toliko oduševili publiku da je tražila da se ponove. (...) Mislim da je Verdi u toj partituri postigao spoj muzičkog znanja i prave talijanske vatre. Rekao bih da je četvrti čin uistinu neponovljiv.“

    Trubadur je odmah priznat kao remek-djelo i u samo nekoliko godina izveden je u mnogim europskim glazbenim središtima i prešao ocean. Tako je 11. svibnja 1854. izveden u Dvorskoj operi – Kärntnerthortheatru u Beču, a deset godina poslije, 16. kolovoza 1864. u njemu je prvi put nastupila kao gošća iz berlinske Dvorske opere velika hrvatska umjetnica Ilma von Murska. Trubadur je 23. prosinca 1854, izveden i u Théâtre des Italiens u Parizu. Glavne uloge pjevali su vrhunski pjevači vremena Emilia Frezzolini i Giovanni Matteo de Candia, poznat kao Mario. Sljedeće godine upoznali su ga New York, London, Rijeka i Zadar.
    Ilma von MurskaProgramska cedulja iz 1864. u kojoj je kao posebna gošća u izvedbi Trubadura najavljena Ilma von Murska
    A onda je došla pariška velika Opéra – Théâtre Impérial de l'Opéra. Za premijeru na francuskom jeziku 12. siječnja 1857. u nazočnosti cara i carice, s naslovom Le Trouvère, Verdi je unio neke izmjene, prilagodio je instrumentaciju francuskom ukusu i dopisao baletnu glazbu u prvoj slici trećega čina, jer je bez baleta bila nezamisliva izvedba u velikoj Opéri. 

    Trubadur u Hrvatskoj

    Trovator je bio deveta Verdijeva opera koju su talijanske operne družine 1855. izvele u Adamićevu kazalištu u Rijeci. Ujesen iste godine izveden je i u Teatro nobile u Zadru. Izvedbama opere u Rijeci 1857. dirigirao je Ivan pl. Zajc (Giovanni Zaytz). Trovatore je bila sedma Verdijeva opera koju je 5. travnja 1858. u Zagrebu izvela talijanska stagiona pod upravom impresarija iz Milana Ulissea Brambille, a 1865. operu je izvela operna družina Giovannija Battiste Andreazze iz Udina. U svibnju 1858. dva puta je u  naslovnoj ulozi gostovao Franjo Stazić, Vukosav na praizvedbi Ljubavi i zlobe Vatroslava Lisinskog, tada s imenom Franz Steger prvak K.u K. Dvorske opere u Beču. Teatro Bajamonti (Bajamontijevo kazalište) u Splitu, najljepše i najbogatije na našem jugu, koje je moglo primiti 1500 posjetitelja, nakon stotinu i pedeset dana gradnje svečano je otvoreno 27. prosinca 1859. upravo izvedbom Trovatora. Der Troubadour je izveden u Gornjogradskom novootvorenom njemačkom teatru u Osijeku u drugoj sezoni, 1872./1873, pod ravnanjem njezina upravitelja, mladog diplomiranog studenta dresdenskog konzervatorija, Juliusa Schulza. Osječanka Josie von Petru (1876-1907), nećakinja urednika Slawonische Presse u Osijeku, od 1902. članica bečke Dvorske opere, pjevala je 1905. Azucenu. Šibenska publika upoznala je Trovatora u izvedbi talijanske operne družine Giuseppea Castagnolija u Teatru Mazzoleni 1909.
    Poslije predstave 27. ožujka 1961. Nando Roje, Anselmo Colzani, Lucille Udovich, Boris Papandopulo, Marijana Radev i Josip Gostič
    U novoutemeljenoj Hrvatskoj operi 2. listopada 1870. Trovator je bila prva Verdijeva opera koju je upravitelj Opere Ivan pl. Zajc predstavio publici. Na hrvatskom jeziku kao „Trovator od Josipa Verdi-a“ u prijevodu Augusta Šenoe izvedena je u Narodnom zemaljskom kazalištu na Markovu trgu 14. veljače 1871. Zajc je dirigirao, u „prizore je stavio“ Josip Freudenreich. Pjevali su: Ognjan pl. Štriga grofa Lunu, njegova supruga Julijana pl. Štriga Leonoru, Matilda Lesić Azucenu, Franjo Gerbić Manrica, Josip Kašman Ferranda, Jelena Vormastini Ines, g. Gregorić Ruiza, Franjo Trček (Fernando Tercuzzi) starog Ciganina, g. Koričić Glasnika. Imena supružnika Štriga kao amatera označena su zvjezdicama. Na trećoj izvedbi Kašman je preuzeo Lunu i postao jedan od najvećih tumača toga lika u povijesti. U daljim izvedbama budući slavni Giovanni Battista de Negri, tada na početku karijere kao Ivan Denegri, bio je sjajan Zajčev Manrico. Šest puta je gostovala Milka Trnina, jedanput Ema Vizjak-Nicolesco, također hrvatska umjetnica s respektabilnom međunarodnom karijerom. Gostovao je i Portugalac Maurizio Bensaude, koji će poslije pjevati u Covent Gardenu i Metropolitanu, a svoje prve zagrebačke nastupe bilježio je i budući omiljeni i nezaobilazni operni i koncertni pjevač Ernesto Cammarota. Do prelaska ansambla u novu zgradu opera je izvedena 94 puta. Stjepan Miletić joj je za druge uspostave opere dao naziv Troubadour, a ravnatelj Opere u njezinu trećem i neprekinutom razdoblju djelovanja Srećko Albini, koji je dirigirao obnovom 1910., vratio joj je naslov Trovator.

    Obnova Trovatora 13. siječnja 1910. uz dirigenta Albinija i redatelja Đuru Prejca donijela je možda najvećeg hrvatskog dramskog baritona s međunarodnom karijerom, Marka Vuškovića, jednu od najboljih hrvatskih sopranistica Milenu Šugh, kasnije udanu Štefanac, uz već spomenutog Cammarotu na premijeri, u daljim izvedbama drugog velikog tenora tog razdoblja, Stanislava Jastrzebskog, mezzosopranisticu Anku Horvat, koja je poslije ubirala lovorike u Dresdenu zajedno s velikim Tinom Pattierom. Mezzosopranistica čarobna glasa Marta Pospišil, poslije udana Griff, veliki i neponovljiv Josip Križaj te odličan bariton Robert Primožič najuglednija su imena izvedaba opere do sljedeće obnove 26. listopada 1921. pod ravnanjem Oskara Jozefovića u režiji Branka Gavelle, na kojoj su nastupili glasoviti tenor Josip Rijavec, koji će ostvariti veliku karijeru između dva rata kao član Berlinske opere, i vrstan verdijanski bariton Drago Hržić. Od 30. prosinca 1921. opera se naziva Trubadur.

    Sljedeća obnova 8. rujna 1929. i 149. izvedba djela, pod Jozefovićevim ravnanjem u režiji Tita Strozzija i scenografiji Ljube Babića, donijela je zacijelo najsjajnije hrvatsko pjevačko ime Zinku Vilfan-Kunc, poslije Milanov, buduću veliku prvakinju Metropolitana. Dodajmo da je Leonora uloga u kojoj je 29. listopada 1927. debitirala u Ljubljani i 1937. prvi put nastupila u Metropolitanu. Partner joj je bio, prema mnogim mišljenjima, najljepši dramski tenor zagrebačke Opere Mario Šimenc. U toj produkciji nastupilo je nekoliko velikih umjetnika: Ljubica Oblak-Strozzi, koja je kao Violetta de Strozzi bila prvakinja Berlinske opere, Pavao Marion Vlahović, koji je također stekao međunarodni ugled, izvrstan bariton Rudolf Župan, još jedan bariton svjetskoga glasa Marko Rothmüller, jedna od najvećih sopranistica zagrebačke Opere, Vilma Nožinić, dvije sjajne mezzosopranistice, Marijana Radev i Anka Jelačić, koja će postati zvijezda Volksopere u Beču, Marijan Rus, koji će nastaviti karijeru u Bečkoj državnoj operi, i jedinstveni Tomislav Neralić, koji će nastaviti karijeru također u Bečkoj državnoj operi i poslije četiri desetljeća biti član Njemačke opere u Berlinu. Nastupao je još jedan veliki bas, Aleksandar Griff.
    Josip Gostič i Nada Puttar-Gold na premijeri 27. siječnja 1954. dir. Demetrij Žebre. red. Nando Roje
    Nova obnova 30. rujna 1944. i 195. izvedba opere donosi još jedno veliko, možda i najveće ime četvrtstoljetnog djelovanja zagrebačke Opere – Josipa Gostiča. Dirigira Jakov Gotovac, redatelj je Strozzi, a scenografiju je priredio Vladimir Žedrinski. Nova obnova bila je 18. prosinca 1947. i novo veliko ime bio je Vladimir Ruždjak, budući član Hamburške opere, pjevač s karijerom Covent Gardena i Metropolitana. Dirigent je Đorđe Vaić. Nova je obnova 21. siječnja 1954., dirigent Demetrij Žebre, redatelj Nando Roje i scenograf Zvonko Agbaba. Veličanstvena mezzosopranistica Nada Puttar-Gold na početku je karijere koja će je odvesti u Frankfurt i Berlin. Trebalo je proći dvadeset godina do sljedeće obnove, a u tom su se vremenu nizali mnogi sjajni domaći i gostujući inozemni pjevači. Neka budu spomenuti barem Mica Glavačević, Mira Štor, Branka Stilinović, Badema Sokolović, Rudolf Francl, Piero Filippi, Josip Šutej, Milivoj Belavić, Marijan Bujanić, Alexandar Sved, Paula Takacs, Marcella Pobbe, Zinaida Palli, Jean Madeira, Anselmo Colzani, Lucille Udovich, Julija Viner, Nikola Nikolov, Enzo Sordello, Luigi Ottolini. U studenome 1962. dobili smo još jednu Azucenu svjetske karijere, Ružu Pospiš-Baldani. Gostovala je Azucena Metropolitana i Bečke državne opere Biserka Cvejić, Leonoru je pjevala još jedna umjetnica međunarodne karijere, Božena Ruk-Fočić, a počeo je gostovati i omiljeni Umberto Borsò.

    Naposljetku, 28. travnja 1974. bila je nova premijera pod ravnanjem Jovana Šajnovića u režiji Stanka Gašparovića i scenografiji Olega Kasumovića. Uz neke već spomenute soliste nastupio je sjajan dramski tenor Stojan Stojanov u naslovnoj ulozi i isto tako odlična Mila Kirinčić kao Leonora, a Franjo Petrušanec počeo je stasati u velikog basa zagrebačke scene. Ta produkcija donosi nekoliko izvanrednih umjetnika, veliku, nezaboravnu, svjetsku Ljiljanu Molnar-Talajić, isto tako nezaboravnog Ferdinanda Radovana i Viktora Bušljetu. Kad im se pridružila Biserka Cvejić, bile su to lude predstave kada pljesku nije bilo kraja.

    Premijera 4. ožujka 1985. pod ravnanjem Edoarda Müllera u režiji Nenada Turkalja, scenografiji Aleksandra Augustinčića i posebno lijepim kostimima Ljubice Wagner donijela je dvije gotovo ravnopravne podjele uloga. Leonoru su pjevale Veneta Janeva Iveljić i Ivanka Boljkovac, Azucenu Ruža Pospiš-Baldani i Zlatomira Nikolova, Manrica Bušljeta i Stojanov, Lunu Radovan i Ratomir Kliškić. Poslije je gostovala Božena Glavakova, Lunu je pjevao Vitomir Marof, Leonoru Baženka Milić i Željka Martić, Manrica Ivan Gržanić i Branko Robinšak, a posebno omiljen tumač naslovnog lika bio je još jedan pjevač međunarodnog ugleda i karijere, Janez Lotrič. Među dirigentima koji su se tijekom četrnaest desetljeća u gotovo četiri stotine i pedeset predstava u kući i na gostovanjima nizali spomenimo još Nikolu Fallera, Milana Sachsa, Krešimira Baranovića, Lovru pl. Matačića, Ivana Štajcera, Sama Hubada, Borisa Papandopula, Nikšu Barezu, i u novije vrijeme Zorana Juranića, Lorisa Voltolinija, Mladena Tarbuka i Roberta Homena.

    Trubadur je bila treća Verdijeva opera koju je 11. studenoga 1916. na repertoar uvrstilo Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. U Narodnom kazalištu u Splitu Trubadur je prvi put izveden 1. lipnja 1951., a u Narodnom kazalištu Ivan Zajc u Rijeci 1. prosinca 1954. kao peta Verdijeva opera na hrvatskom jeziku.

    Hrvatski pjevači u Trubaduru u svijetu
    Zinka Kunc kao LeonoraJosip Kašman
    Na prvoj izvedbi opere u Metropolitanu u prvoj sezoni njegova djelovanja, 26. listopada 1883, kralj baritona Josip Kašman, pod imenom Giuseppe Kaschmann (1850-1925) bio je grof Luna i, prema pisanju onodobne kritike, iskazao se „iznimno profinjenim tumačenjem Verdijeve baritonske uloge“ i jedini je na premijeri ponovio briljantno otpjevanu ariju. Od 1883. do 1896. Kašman je devet puta pjevao Lunu. Slavna hrvatska umjetnica u Trubaduru u Metropolitanu bila je Zinka Milanov. Nakon što je 17. listopada 1937. prvi put u njemu nastupila upravo kao Leonora, do zadnjeg nastupa, 4. lipnja 1957., ulogu je tijekom dvadeset godina otpjevala najviše od svih njezinih interpretkinja – 49 puta. Biserka Cvejić između 1964. i 1967. petnaest je puta pjevala Azucenu, a Ferdinand Radovan je 1982. četiri puta pjevao grofa Lunu.
    Biserka Cvejić kao AzucenaRuža Pospiš Baldani kao Azucena
    Bečka državna opera bila je, uz Metropolitan, najveća pozornica na kojoj su hrvatski umjetnici nastupali u Trubaduru, kao stalni članovi ili gosti. Od 1902. do smrti 1907. u njoj je Josie von Petru pjevala Azucenu. Godine 1921. došla je velika međuratna zvijezda Vera Schwarz kao gošća iz Berlina i pjevala Leonoru, a 1923. pridružio joj se kao gost iz Dresdena tadašnji slavni Manrico, jedan od najvećih tenora između dvaju svjetskih ratova, Tino Pattiera. Lunu je pjevao Piero Pierotić. Veliki Manrico pedesetih godina prošloga stoljeća bio je Josip Gostič. Leonoru su pjevale Dragica Martinis i Ljiljana Molnar-Talajić, Azucenu Biserka Cvejić i Đurđa Milinković, Ferranda Nikola Zec i Tomislav Neralić. Dirigirali su Berislav Klobučar, Nikša Bareza i Vjekoslav Šutej. Gostovali su Pavao Marion Vlahović, Ruža Pospiš-Baldani i Božena Ruk-Fočić.
    Ljiljana Molnar Talajić kao LeonoraVladimir Ruždjak kao Grof Luna
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu izvest će 3. lipnja Trubadura kao svoju novu premijeru. Dirigent je Mikhail Sinkevič, redatelj Andrejs Žagars, scenograf Reinis Suhanovs, kostimografkinja Kristine Pasternaka, oblikovatelj svjetla Kevin Wyn-Jones, zborovođa Nina Cossetto. Solisti su Siniša Hapač / Vitomir Marof / Davor Radić (Grof Luna), Adela Golac Rilović / Melba Ramos (Leonora), Kristina Anđelka Đopar / Martina Klarić (Ines), Gaston Rivero / Rafael Rojas (Manrico), Cecilija Car / Sofia Ameli Gojić / Jeniece Golbourne (Azucena), Luciano Batinić / Ivica Čikeš / Marko Mimica / Ivica Trubić / Robert Palić - studijska uloga (Ferrando), Mario Bokun / Marko Cvetko / Damir Žarko (Ruiz), Antonio Brajković / Robert Palić (Stari Cigan) te Damir Klačar / Neven Mrzlečki (Glasnik).

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 29. svibnja 2011.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji