Kad kneginja pleše čardaš

30. Zagrebačke ljetne večeri, 5. – 27. srpnja 2011: 2. festival operete i mjuzikla, Kazalište operete i mjuzikla iz Budimpešte, Mjuzikl gala, 9. srpnja 2011.

  • 2. festival operete i mjuzikla: Kazalište operete i mjuzikla iz Budimpešte

    Nakon otvaranja 30. Zagrebačkih ljetnih večeri na sceni Gradec počeo je 2. festival operete i mjuzikla koji je prošle godine s velikim uspjehom inauguriralo Kazalište operete i mjuzikla iz Budimpešte. Ove su godine gosti došli s drugim programom. Odmah na početku valja izreći najveće pohvale visoko profesionalnom ansamblu koji je na najvišoj razini osmislio, realizirao i povezao tako dug, raznolik i zahtjevan program koji je tekao bez zastoja. Malo je neobično slušati klasični mjuzikl na mađarskom, ali je zanimljivo čuti kako Kálmánove i Lehárove operete zvuče na materinjem jeziku svojih autora, a ne na onome na kojemu su skladane i postale poznate. A još zanimljiviji bio je susret s ne toliko poznatim djelima u obama segmentima programa. Grofica Marica, Kneginja čardaša, Giuditta ili pak New York, New York, My Fair Lady (Moja lijepa gospo), West Side Story (Priča sa zapadne strane) stari su znanci i uvijek dobrodošli. Ali pozornost privlače dvije Elizabete, nešto manje operetna Jenőa Huszke (1875-1960), nastala 1939. a više istoimeni mjuzikl Sylvestera Lévaya (1945), praizveden u Beču 1992. Austrijska carica Elizabeta, popularna Sissy, zbog svoje ljepote, neobična života i smrti intrigantan je književni, filmski i glazbeni lik, a izvrsno ju je predstavila, pretpostavljam, jedna od primadona.

    Budući da je i druga bila izvrsna Sylva iz Kneginje čardaša, navedimo ih obje: Zsuzsa Kalocsai i Anita Lukács. Mala zamjerka u vezi programske knjižice: bilo bi preglednije da su posebno navedeni izvođači svake točke. Zanimljiv je bio i susret s Lévayevim mjuziklom Mozart! , praizvedenim 1999. broj čijih izvedbi premašuje četiri stotine. Vrlo lijepo bio je izveden odlomak iz glazbenog filma iz 1991. The Beauty and the Beast (Ljepotica i zvijer) Alana Menkena (1949). Zsolt Vadász pravi je operetni tenor privlačna glasa i stasa koji se suvereno i šarmantno kreće u tom repertoaru specifičnih zahtjeva. Neka budu navedeni i ostali vrsni solisti usklađenih glasovno-pjevačkih kvaliteta s umijećem vladanja scenskim pokretom koji je nerijetko tražio i akrobatske vještine: subreta i solistica u mjuziklu Mara Kékkovács, solistica u mjuziklu Nikolett Füredi, buffo Károly Peller, te buffo i solist u mjuziklu Dávid Szabó i solist u mjuziklu Szilvester Szabó P. Valja istaknuti i režiju KERO, koja je na malom prostoru ispred orkestra, tek s promjenama osvjetljenja, uspjela razigrati svoje redom temperamentne i vješte izvođače odjevene u elegantno-maštovito-bogate kostime. Pod vodstvom vrsna dirigenta Krisztiána Balasse sve je odlično funkcioniralo, i dobro uvježban orkestar, i uigrani solisti koji su mu bili iza leđa i nisu mogli imati nikakav monitor.

    Unatoč izvedbeno vrlo zahtjevnom programu i solistima koji nisu imali vizualni kontakt s dirigentom, raspada nije bilo. Vrlo poučno za realizatore nekih domaćih predstava! Bilo je nekih grešaka u funkcioniranju razglasa u prvome dijelu ali je u drugome to ispravljeno. Iako osobno ne mogu reći da ne bih radije slušala neozvučee pjevače i čula više plastičnog muziciranja, jer se ovako sve u cjelini doimalo ipak malo preglasno, prebrzo i s nedovoljno nijansiranja. Na kraju sve pohvale umjetničkom ravnatelju Miklósu Gáboru Kerényiju čije Kazalište operete i mjuzkla nastavlja gotovo devedesetogodišnju bogatu tradiciju kultnog budimpeštanskog operetnog kazališta Metropolitan i zasluženo uživa međunarodni ugled.

    © Marija Barbieri , KLASIKA.hr, 10 srpnja 2011.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike