Kad zvuk (od)nosi vjetar

51. glazbene večeri u Sv. Donatu, Zadar, 5. srpnja – 10. kolovoza 2011.: Svečano otvaranje, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, dir. Ivo Lipanović, Rimski Forum (pred Sv. Donatom), 5. srpnja 2011.

  • Simfonijski orkesta rHRT-a i dirigent Ivo Lipanović na otvaranju 51. glazbenih večeri u sv. Donatu, foto: Vedran Penga

    Početak srpnja u Zadru tradicionalno označava početak intenzivnih, zgusnutih koncertnih zbivanja u povijesnim prostorima zadarskog Poluotoka. Kao što dolikuje otvorenju uglednog glazbenog festivala, uz prisustvo državnog tajnika Zorana Šikića, ovogodišnje Glazbene večeri u Sv. Donatu otvorili su gradonačelnik Zadra, dr. Zvonimir Vrančić, te ministar kulture Republike Hrvatske, mr. sc. Jasen Mesić. Nakon prošlogodišnjih jubilarnih 50. Glazbenih večeri u Sv. Donatu, otvorenje novih Večeri znači i nastavljanje vođenja festivala u pravcima drugačijima od onih u kojima se od drugih ljetnih festivala razlikovao po jasnoj opredijeljenosti za repertoar rane glazbe, pri čemu je Zadar bio mediteranski centar različitih pravaca povijesno obaviještenih izvedbi rane glazbe. No, govoriti o sadržajno-programskom konceptu Večeri značilo bi ulaziti u dublju analizu, čemu je ipak pogodniji jedan retrospektivni osvrt.

    Svečano otvaranje na zadarskom Forumu proteklo je u izvedbi simfonijske suite Šeherezada Nikolaja Rimski-Korsakova sa Simfonijskim orkestrom HRT-a i maestrom Ivom Lipanovićem. Kako je koncert otvorenja tradicionalno besplatan i namijenjen širim slojevima građanstva, tako se čini da bi i glazba Rimski Korsakova – koja se u prvim predodžbama javnog mnijenja vezuje uz trenutno popularne turske sapunice i quasi programske sadržaje – mogla privući publiku u znatnijem broju. Ipak, gledatelja nije bilo kao proteklih godina čemu je zacijelo kriv i paralelan nastup lakonotnih glazbenika na Narodnom trgu, a što je Turistička zajednica grada Zadra zasigurno mogla i trebala zaobići. Tim više ukoliko na najosjetljivijim mjestima počnu krčiti mikrofoni i razglas, a nešto kasnije se čuju odjeci jedne druge glazbe i pljesak jedne druge publike – konačni dojam svakako ne može biti dobar.

    Nešto o samoj izvedbi. Izvoditi repertoarnu skladbu u stvarnosti je dvosjekli mač: s jedne strane, prepoznavanje poznatih melodijskih linija u ritmu kojih se njiše publika, da parafraziram Adornova predavanja iz Uvoda u sociologiju glazbe, može biti računanje na siguran uspjeh. S druge strane, poznavanje skladbe znači i opasnost uočavanja svakog kiksa zbog slušateljeve navike na savršene izvedbe. Izvedba ove izuzetno sofisticirane ruske glazbe podbacila je već od prvih sazvučja, na razočarenje onih koji poznaju rad tog orkestra, ali i onih koji ga ne poznaju, no mogu prepoznati dobru ili manje dobru izvedbu. More i Simbadova lađa protekli su u traženju orkestra u vremenu i prostoru, prigušenim i zbijenim melodijskim linijama koje su trebale biti delikatno osjećajne i pregrubom tutti zvuku, kojim se zapravo sakrivala nesigurnost ansambla.
    dirigent Ivo Lipanović na otvaranju 51. glazbenih večeri u sv. Donatu, foto: Vedran Penga
    Povremeni raspadi gudača i puhača u kombinaciji sa spomenutim akustičkim problemima, prostornim razlijevanjem zvuka i pokojim krivim tonom upotpunjavali su zvučnu sliku. Daleko od toga da je cijeli prvi stavak bio takav i da dirigent nije mario. Ivo Lipanović je dirigent neosporne snage, volje i znanja s evidentno odličnim poznavanjem partiture, koji je u prvom poluvremenu neprestano pokušavao prenijeti svoju energiju na orkestar čija je pasivnost bila upravo neshvatljiva. No, ako odličnog dirigenta ne prati jednako odličan orkestar, dojam je djelomično korektno odsvirana i blijeda partitura bez dubinskog potencijala. Tek je Fantanstična pripovijest princa Kalendara pokazala da se orkestar konačno pronašao na Forumu, oslobodio uza i zaplovio punijim jedrima prema Mladom princu i princezi te Bagdadskom moru.

    Instrumentalni kolorit Šeherezade kao najvažnija značajka skladbe funkcionira solističkim iznošenjem tematskog materijala kroz različite instrumentalne planove (violina, violončelo, klarinet, trombon itd.), pri čemu je od presudne važnosti savršeno spajanje solistički iznesenih arabesknih melodijskih ukrasa s metarskom okosnicom orkestralnog aparata. Navedimo upravo to kao jaku stranu Simfonijskog orkestra HRT-a: odlični solisti dojmljive muzikalnosti, tehničke spreme i iskričave artikulacije. Četvrti stavak donio je potpuno otvaranje orkestra prema prostoru, notnom tekstu i publici te sinkrono muziciranje s energičnim Lipanovićem, što je i za publiku značilo unutarnje buđenje, a time i zadovoljstvo odslušanim. Lijepo odsviran dodatak u obliku Valcera cvijeća iz Orašara obradovao je publiku, a da je tako bila interpretirana cijela Šeherezada, ukupni bi dojam bio mnogo bolji. 

    Drugim riječima, šteta što cjelina nije bila na razini pojedinačnog. Uz pretpostavku da je za nesavršenosti prije kriv otvoren prostor koji je spriječio koordinaciju instrumentalnih grupa negoli nedovoljno uvježban notni tekst – a budući da četvrti stavak svjedoči o usvojenoj materiji – ostaje uvjerenje da će Simfonijski orkestar HRT-a u idućoj koncertnoj sezoni opravdati visoku reputaciju u odnosu na primjerice Zagrebačku filharmoniju. Također i uvjerenje da će idući koncerti Glazbenih večeri u Sv. Donatu biti na vrhunskoj razini koju obvezuje pola stoljeća njegovog postojanja. 

     © Helena Novak, KLASIKA.hr, 7. srpnja 2011.

kritike