Plemenita ekspresivnost

51. glazbene večeri u Sv. Donatu, Zadar, 5. srpnja – 10. kolovoza 2011.: Zagrebački kvartet, Adela Golac-Rilović, sopran, Nera Gojanović Kljajić, mezzosopran, Mario Penzar, čembalo, Crkva sv. Donata, 11. srpnja 2011.

  • Zagrebački kvartet, foto: Vedran Penga

    Komorni koncert Zagrebačkog kvarteta, Adele Golac-Rilović, Nere Gojanović Kljajić te Maria Penzara i ove se večeri odvijao u savršenoj akustici crkve sv. Donata. Izvođači su se okušali u reprodukciji lamenta nad ljudskom i božanskom žrtvom kroz program sastavljen iz dvije skladbe: Šostakovičev Osmi gudački kvartet u c-molu op. 110 i Pergolesijevu Stabat mater. Atraktivnost ovih dvaju vrhunskih glazbenih ostvarenja 18. i 20. stoljeća nažalost nije privukla onoliko publike koliko bi se to očekivalo, što ne čudi, s obzirom na serioznost i interpretacijsko-slušateljsku zahtjevnost repertoara.

    Prividnu jednostavnost Šostakovičeva Gudačkog kvarteta s obiljem glazbenih autoreferenci i kompleksnom strukturom, proizašle iz skladateljskih i izvedbenih tehnika, nije jednostavno obuhvatiti zvukom koji bi utjelovio posebnu glazbenu atmosferu skladbe. Zagrebački kvartet u tome je bio relativno uspješan, davši izvedbu koja poprilično zadovoljava standarde. Izvedbi je nedostajala preciznija, odnosno zvukovno transparentnija artikulacija tona, a nešto smirenija izvedba Allegra molta i Allegra negoli je to uobičajeno više je govorila o visokoj koncentraciji opreza koju su izvođači unijeli u glazbeni prostor negoli o svjesnom opredjeljenju za takav pristup. Oprez je i najbolja riječ kojom se može opisati ova izvedba u njenoj korektnosti. Bez obzira na to, Zagrebački kvartet ipak nije ostao imun na Šostakovičeve poznate tematske citate, poput prekrasnog židovskog melosa kojeg Šostakovič rabi u finalu Klavirskog trija, a kojeg smo nedavno imali prilike slušati u maestoznoj izvedbi Brahms tria. Nasreću, takvi trenuci nisu bili rijetki. Inficiranost Šostakovičem Zagrebačkom kvartetu osigurala je dostatnu količinu uvjerljivosti u upućenost u notni tekst i ono iza njega.
    Adela Golac Rilović i Nera Gojanović Kljajić, foto: Vedran Penga
    No, publika nije na Šostakoviča reagirala onako kako je reagirala na osobito senzibilnu ekspresivnost Pergolesija. Tome je pridonijela i izrazito emocionalna, moćna izvedba Stabat mater dolorosa, koja u mnogim elementima predstavlja pristup hrvatske izvedbene prakse rane glazbe karakterističan za prošla desetljeća. Više od angažmana mezzosoprana umjesto alta, kontraalta ili kontratenora tome pridonosi Zagrebački kvartet u ulozi gudačkog orkestra, na istim instrumentima na kojima je izveden Šostakovič, a u izvedbi poprilično bliskoj romantičkim manirama. Suvremeni instrumenti sami po sebi nisu problem ukoliko se sviraju na povijesno adekvatniji način, što ovdje nije bio slučaj; pored toga, nedostajala je upravo ona doza prigušenosti i tamnog zvuka kojeg je Kvartet proizveo u Šostakovičevu Gudačkom kvartetu, a koja je u izvedbi Pergolesijeva prijeko potrebna. Bez obzira na mjestimično opernu dramatičnost izričaja koji spaja zreli barok i osjećajni stil, veća suzdržanost instrumentalnog parta nužna je iz više razloga. U pravoj količini odmjerenosti svakako je prednjačila provjereni basso continuo Maria Penzara koji je nastupio u sebi svojstvenoj maniri umjesto Pavla Mašića, svog bivšeg studenta.

    Sopranistica Adela Golac-Rilović i mezzosopranistica Nera Gojanović Kljajić dolaze iz opernog svijeta, čemu na prvi pogled odgovara nominalna bliskost Stabat mater, a koju je nekoć toliko kritizirao Pergolesijev suvremenik, Padre Martini. Premda su interpretkinje zavidnom kvalitetom savladale teške dionice skladbe za čije se glazbeno razdoblje nisu specijalizirale, ipak im nedostaju dorade nekih detalja za savršeniju izvedbu – naravno, ukoliko se teži perfekcionizmu. Adela Golac-Rilović postavila je visoko letvicu izvedbe sa superiornom tehnikom, savršenom kontrolom daha i preciznom visinom tona – ipak, povremeno je odavala pjevačicu opernog repertoara kasnijih vremena, osobito u izrazitim vibratima presnažnog zvuka koji u visokim lagama poput onih u Cujus animam gementem i Quis est homo zvuče pomalo agresivno.

    Nera Gojanović Kljajić mezzosopranistica je tamne boje glasa, što dakako dobro odgovara propisanom glasu, a k tome je i upućena u povijesno obaviješten način oblikovanja tona, što se izuzetno dobro spaja s njenom prirodnom bojom glasa. Da je klizanja u skokovima na idući ton bilo manje i da je bilo više tonske sigurnosti u duetu sa sjajnom Adela Golac Rilović, svi navedeni elementi više bi došli do izražaja. Šteta što pjevačice nisu osim obveznih ukrasa dodale i koji improvizirani detalj. No, u konačnici je bitna reakcija publike i njeno akceptiranje nutarnje proživljenog. U svakom slučaju, tehnički detalji pokazali su se manje bitnima u odnosu na plemenitu ekspresivnost koju je zadarskoj publici podarila ova treća večer 51. Glazbenih večeri u Sv. Donatu.

    © Helena Novak, KLASIKA.hr, 13. srpnja 2011.

kritike