Pod oblakom pepela

57. Splitsko ljeto: Amilcare Ponchielli, La Gioconda, dir. Nikša Bareza, red. Ozren Prohić

  • Amilcare Ponchielli, La Gioconda, dir. Nikša Bareza, red. Ozren Prohić

    Pod oblakom pepela s opožarenog Brača nakon tri uvodna govora u kojima su se govornici svojski trudili uzveličati kulturnu povijest Splita, počelo je, u početku pomalo nesigurno, 57. Splitsko ljeto. Ovoreno je atraktivnom ali za izvođenje vrlo zahtjevnom i teškom operom, Giocondom Amilcarea Ponchiellija koju smo prije nekoliko godina gledali i slušali u Rijeci i na gostovanju ansambla Opere HNK-a Ivana pl. Zajca u Zagrebu. Opera je i na Trgu Republike – Prokurativama u Splitu izvedena u suradnji riječkog i splitskog kazališta. Iz riječke su realizacije raskošni kostimi Irene Sušac, vrlo dobro novom ambijentu prilagođena scenografska rješenja Dalibora Laginje (neusporedivo bolje nego što su to bila prošlogodišnja u Otellu), koreografija Snježane Abramović Milković, oblikovanje svjetla Zorana Mihanovića i, naravno, režija Ozrena Prohića.

    O svemu tome već je izrečeno dovoljno pohvala ali nije na odmet još jedanput ponoviti kako je realizacija Gioconde jedna od najboljih posljednjeg desetljeća u Hrvatskoj i jedna od najboljh u redateljevoj opernoj niski. Prohić je duboko proniknuo u bit tog djela u kojemu ima i elemenata francuske velike opere i nagovještaja verizma, istine i zrele romantike, golemog bogatstva psiholoških gradacija i dvojbi, uobličenih u odličan libreto Tobije Gorrija alias Arriga Boita. A sve je to zaodjenuto zvukovnim bogatstvom Ponchiellijeve glazbe velikih strasti, velikih solističkih uloga, velikih asambl prizora, golemog udjela zbora uz maksimalno znalačku i rafiniranu uporabu orkestra. Kako bi se slikovito reklo, u Giocondi nema čega nema i zato je vrlo zahtjevna ali i vrlo privlačna. Teško joj je odoljeti. I tu su scenski realizatori izašli kao pobjednici, glazbeni nešto manje. A među njima, pak, domaći su bili bolji, Preuzeti solisti iz riječke realizacije, splitski nacionalni prvak Ivica Čikeš (Alvise Badoero) i solistica riječke Opere Kristina Kolar (Laura Adorno) dominirali su predstavom. Pridružila im se odlična solistica Opere HNK-a u Splitu Terezija Kusanović (Giocondina slijepa majka). Čak se i među epizodistima primjetio lijep bas Mate Akrapa kao Zuanea.
    Amilcare Ponchielli, La Gioconda, dir. Nikša Bareza, red. Ozren Prohić
    Gosti su za njima zaostajali. Ne može im se odreći profesionalnost, sve su korektno otpjevali, tenor čak i vrlo lijepo romancu Enza Cielo e mar!, ali.... Ali to nije bilo dovoljno, pa je predstava počela istinski živjeti tek krajem drugoga čina da bi vrhunac doživjela u trećemu. Čemu je, naravno, pridonio osmišljeno koreografiran i lijepo izveden omiljeni Ples satova. Jedan od ključnih prizora opere – duet Enza i Barnabe u prvome činu – prošao je gotovo neprimjećeno, a prizor na početku trećega čina između Laure i Alvisea prometnuo se, zahvaljujući njegovim interpretima, u središnji dio opere. Dva krasna bogata glasa uz Čikešovo sve izraženije dominiranje scenom priredila su pravi užitak.

    I dok su solisti u manjim ulogama svojim dostignućima čak premašili njihovo značenje, troje glavnih ostalo je ponešto dužno. Armenska sopranistica Hasmik Papian iza sebe ima Metropolitan i Bečku državnu operu i druga velika kazališta, ali nema dramski sopran neophodan za ulogu Gioconde, što postaje jasno kad čitamo da je debitirala kao Rosina u Seviljskom brijaču. Visine su joj lijepe i sigurne (iako joj glasoviti b u frazi Enzo adorato! Ah! come t'amo! nije bio onakav kakav bismo od takvoga glasa očekivali). Problemi nastaju već u srednjim položajima a potenciraju se u dubokima pa na trenutke gotovo zvuči promuklo. Tako je u svojoj glavnoj ariji Suicidio! ostala blijeda – ona je ipak iznad njezinih vokalnih mogućnosti. Ali je Hasmik Papian bila scenski atraktivna, razigrana i uvjerljiva!
    Amilcare Ponchielli, La Gioconda, dir. Nikša Bareza, red. Ozren Prohić
    To se nikako ne bi moglo reći za njezina partnera u ulozi Enza, rumunjskog tenora Constantina Nicu! On kao da je smetnuo s uma da je opera glazbeno-scenska umjetnost. Bio je zaokupljen isključivo pjevanjem, scenski mu je nastup posve plošan i nezanimljiv, gotovo otsutan, pa je bilo teško zamišljati da se za njegovu ljubav otimaju dvije žene. Austrijski bas-bariton Markus Butter bio je korektan Barnaba, što dovoljno govori s obzirom na težinu uloge. Možda bi ovo troje inozemnih umjetnika ostavilo bolji dojam da je u njihovim glasovima bilo one za talijanski repertoar toliko bitne italianitá, koja je, pak, obilato krasila Čikeša i Kristinu Kolar. Razlika je bila očita.

    U pristupu ovoj prilično zamršenoj partituri dirigent Nikša Bareza maksimalno je izoštrio svoj istraživački duh. Zanimljiva je bila gradacija kojom je potezom velika majstora djelu dao zaokružen luk. Usredotočen na cjelovitost prohoda istodobno je isticao osnovne vrijednosti djela..Prvi je čin bio prava ekspozicija, a onda je izvedba počela rasti. Sve je nekako sjedalo na svoje mjesto, ozvučenje oblikovatelja zvuka Vatroslava Mimice pomalo se stabiliziralo, orkestar je bivao sve bolji i postajao vrlo dobar. Svježi i moćni glasovi dobro uvježbanog splitskog opernog zbora (zborovođa Domeniko Briški) plementim su zvukom s lakoćom ispunjali velik prostor. Bogati kostimi Irene Sušac u sjajno oblikovanom Mhanovićevom osvjetljenju dočarali su Veneciju kontrasta sjaja i tame, svjetla i sjene, blještavih palača i groznih tamnica, plemića i mornara, nemilosrdnih inkvizitora i uličnih pjevača, taj uskovitlani vrtlog različitih strasti nad kojim lebdi uvijek prisutna prijetnja smrti.

    Nije ova Gioconda bila savršena, daleko od toga. Ali se dobro uklopila u ambijent, odlično je scenski uobličena, solidno glazbeno realizirana i, što je najvažnije, donijela je pomak u repertoar Splitskog ljeta. Osobno mislim da je bila bolja nego što bi se dalo zakjučiti iz ne odviše zdušnog pljeska na kraju predstave.

    Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 16. srpnja 2011.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike