Osobit dobitak

51. glazbene večeri u Sv. Donatu, Zadar, 5. srpnja – 10. kolovoza 2011.: Società Filarmonia, Udine, Italija, Giuseppe Verdi, Rigoletto, dir. Alfredo Barchi, red. Gianpaolo Zennaro

  • Società Filarmonia, Udine, Italija, Giuseppe Verdi, Rigoletto, dir. Alfredo Barchi, red. Gianpaolo Zennaro, foto: Vedran Penga

    Kada su Društvo Società Filarmonia iz Udina i Alfredo Barchi 2005. pokrenuli projekt Spettacoli in piazza, čiji je cilj bio izvođenje opere na trgovima talijanskih gradova pokrajine Friuli Venezia Giulia tijekom ljetnih mjeseci, zasigurno nisu razmišljali o tome da će koju godinu poslije posjetiti Zagreb i Pulu, a još manje da će izvoditi Rigoletta u gradu koji se stoljećima zvao Zara, a kojim se Zaratini u egzilu još uvijek diče kao svojim, talijanskim gradom. Postava Rigoletta na zadarskom Forumu tijekom Glazbenih večeri u Sv. Donatu predstavljena je kao vrhunac ovogodišnjih Večeri i reminiscencija na 1853, kada je gostujuća talijanska trupa održala svoju zadarsku premijeru Rigoletta – i to svega dvije godine nakon praizvedbe Rigoletta u venecijanskom La Fenice.

    Na brojnom publikom na popunjenom Forumu 13. srpnja nastupili su Zbor i orkestar Società Filarmonia di Udine i FVG Ballet Company pod dirigentskom palicom Alfreda Barchia, a u režiji Gianpaola Zennara. Kako su danas i kod nas sve popularnije tzv. moderne režije, postojala je određena bojazan da ćemo prisustvovati sličnim postavama. Ipak, tradicionalna Zennarina režija nije podbacila. Slušatelj/gledatelj je osjetio olakšanje već pri prvoj sceni na Vojvodinom dvoru, kad su reflektori obasjali lijepo oblikovanu scenu (Daniele Zannettovich i Istituto Statale d'Arte 'G. Sello') i ukusnu povijesnu kostimografiju 16. stoljeća (Cristina Moret). Koreografkinja Nicoleta Iosifescu je na jednako primjeren način postavila plesne točke s primjerice lijepo otplesanim menuetom u prvom činu pa niti tu nije bilo neugodnih iznenađenja. Ne bi škodilo da je pozornica bila veća i da se time omogućio prostor za nesputanije kretanje, ali ansambl se dobro snašao i u skučenijim uvjetima.

    Società Filarmonia, Udine, Italija, Giuseppe Verdi, Rigoletto, dir. Alfredo Barchi, red. Gianpaolo Zennaro, foto: Vedran PengaOnaj tko je očekivao izvorne talijanske umjetnike, možda se pomalo i razočarao, primijetivši angažman brojnijih rumunjskih interpreta i ljudi iza scene. Tako i dvije od tri glavne uloge pjevaju rumunjski i albanski pjevači, Vasile Chisiu (Rigoletto) i Linda Kazani (Gilda). No, međunarodna obojenost ukupne postave daje primijetiti da su bivše zemlje iza Željezne zavjese iznjedrile talentirane umjetnike. Bariton Vasile Chisiu (Rigoletto) pjevač je dobrog scenskog nastupa i dramske uživljenosti, usvojenog notnog teksta, ugodnog glasa, pjevač koji obećava - samo ipak pomalo neuočljiv, a znamo što to znači za toliko kompleksnu ulogu poput Rigoletta. Tenor Ivan Magrì (Vojvoda od Mantove) ima lijep, svježi glas; na pozornicu je donio više energije i mladenačkog poleta od ostalih interpreta, što je svakako ostavilo dobar utisak na zadarsku publiku i, naravno, La donna è mobile.

    Najveće pohvale idu Lindi Kazani, sjajnoj zvijezdi večeri. Uistinu, Linda Kazani je prava Gilda krasne, čiste boje glasa, briljantne tehnike, suverenog nastupa – glavni adut cijele postave i njen najuočljiviji interpret, što je osobito došlo do izražaja u prekrasnoj izvedbi tako jednostavne i tako teške Caro nome, kao i u kvalitativnom iskakanju od drugih izvođača u kvartetu Bella figlia dell'amore. Uloge Maddalene i grofice Ceprano pripala je Silviji Pasini. Njen težak, previše ekspresivan glas ne odgovara nijednoj od te dvije uloge, što je posebno vidljivo iz dueta s Vojvodom iz prvog čina, u kojem su svježina i lakoća potrebne za to minijaturno remek-djelo poprilično nedostajali.

    Interpreti ostalih sporednih uloga bili su vrlo dobri, a treba pohvaliti odličan muški zbor s ritamskom čvrstinom u majstorskom Zitti, zitti. Orkestar je dobro odradio svoju ulogu u cjelini, s lijepim, finim, kontroliranim zvukom ritamske preciznosti, ali bez onog nečeg po čemu se može reći da je izvedba bila upečatljiva. Naravno da je to odlično u usporedbi s nekim našim kazališnim orkestrima i njihovim tehničkim problemima i raspadima glazbenog tkiva, ali za izvedbu koja ima više pretenzije – ipak nedovoljno. Glazbena izvedba u cjelini bila je uz sve svoje dobre tehničke strane nekako blijeda. Vrlo solidna, pristojna, uglađena, odmjerena… i takva da neće biti nezaboravna, što je najčešća sintagma za ovakva događanja u domaćim javnim medijima.
    Società Filarmonia, Udine, Italija, Giuseppe Verdi, Rigoletto, dir. Alfredo Barchi, red. Gianpaolo Zennaro, foto: Vedran Penga
    Bez obzira na to što mini-spektakli na otvorenim prostorima imaju svoju draž, ti prostori predstavljaju opasnost od vanjskih utjecaja, poput buke gostiju iz susjednih kafića, rotirajućih svjetla itd. Nerijetki vrsni poznavatelji i višegodišnji posjetitelji Glazbenih večeri u Sv. Donatu i zbog toga, ali još više zbog koncepcijskih usmjerenja, postavljaju pitanja o opravdanosti predstavljanja opera unutar tog festivala. O tome se može mnogo raspravljati. Složili li se mi ili ne s operom na Glazbenim večerima u Sv. Donatu, ono što je za ovog Rigoletta bitno jest da je zadarska publika konačno imala prilike poslušati glazbu koje kronično nedostaje na njezinim prostorima.

    Izvedba je istovremeno i glazbena večer s najvećim brojem izvođača dosad te najskupljim troškovnikom koji oduzima četvrtinu ukupnog proračuna Glazbenih večeri u Sv. Donatu. Kako je financijer gostovanja Rigoletta Talijanski institut za kulturu kojem je cilj promidžba talijanske kulture, a pod pokroviteljstvom više talijanskih ministarstava i pokrajine Friuli Venezia Giulia, ovakva velikodušna donacija može se tumačiti na raznorazne načine. Kakogod, promatrajući sve u pozitivnom svjetlu, organizatorima Večeri je u financijskom pogledu pala sjekira u med, a Zadranima koji tako rijetko mogu uživati u opernim produkcijama (posljednja je bila Rossinijev Il signor Bruschino na prošlogodišnjim Večerima), Rigoletto je osobit dobitak. Dobitak, koji ne bi smio biti kulturna iznimka tijekom ljetnih festivala, nego dio redovne kulturne ponude Hrvatskog narodnog kazališta Zadar - dakako, u obliku gostovanja ansambala. Osobit trud organizatora Večeri da upravo na tom području popune postojeće kulturne lacune mora se od svega srca pozdraviti, jer da nije bilo prošlogodišnjeg Rossinija, trebalo bi ići još dalje u prošlost da bi se naišlo na gostovanje HNK Split i Ljubavnog napitka. Nadajmo se da Rigoletto ipak neće biti jedina opera u Zadru do idućih Glazbenih večeri u Sv. Donatu niti da će opera postati srž i središte Glazbenih večeri u Sv. Donatu. 

    © Helena Novak, KLASIKA.hr, 17. srpnja 2011.

kritike