Zvukovna tempirana bomba

51. glazbene večeri u Sv. Donatu, Zadar, 5. srpnja – 10. kolovoza 2011.: Orchestra Mitteleuropea Udine, Italija, dir. Alfonso Scarano, solist: Antonio Amenduni, flauta, Klaustar Crkve sv. Frane, 16. srpnja 2011.

  • Orchestra Mitteleuropea, Udine, u Zadru, foto: Vedran Penga

    Čisti i nepomućeni glazbeni užitak – prve su riječi kojima bismo mogli opisati briljantan koncert Orchestra Mitteleuropea iz Udina. Taj orkestar starosne dobi od svega tri godine, kao cilj ima „širenje ideja o kulturi bez granica koja povezuje talentirane umjetnike zemalja europske zajednice“. I doista, 16. srpnja zadarska je publika kroz ove glazbenike pretežno mlađe generacije bila zahvaćena bezgraničnošću glazbe, onom izvanvremenskom fluktuacijom koja ukida sve opne i brane nacionalnih i kulturnih razlika.

    Koncert, održan u prekrasnom stoljetnom klaustru franjevačke Crkve sv. Frane, svojim specifičnim programom privukao je probranu publiku: Suita iz Pulcinelle Igora Stravinskog, Arie variate Donata Lovreglija na Bellinijevu Normu, srodna Fantazija Carmen Françoisa Bornea i Beethovenova Sedma simfonija u A-duru op. 92 – djela su koja u sebi nose bremenitost, međuovisnost i ljepotu djelića europske kulturne tradicije. Dirigent Alfonso Scarano, inače glavni gostujući dirigent Praških virtuoza, na nevjerojatno pronicljiv i inteligentan način proniknuo je u ove, stilski posve raznorodne skladbe, na koje su glazbenici Orchestra Mitteleuropea odgovorili intrinzičnom muzikalnošću i predanim žarom čiji je rezultat izbrušena i strastvena izvedba. Govoriti ovdje o tehničkim odlikama čini se suvišnim, no ipak nekoliko riječi.

    Alfonso Scarano, foto: Vedran PengaOrkestar je sastavljen od izvrsnih solista, što je osobito došlo do izražaja u stavcima Suite iz Pulcinelle. Premda zaokuplja cjelovit orkestralni aparat s tematskim poigravanjima prijelaza iz instrumenta u instrument i pratećim kontrapunktima, svaki je instrumentalist u svojih nekoliko minuta pokazao što umije u solističkom pogledu, poput oboe u Serenati ili flaute u Gavotti. Ne manje pohvale zaslužuju izvrsne solističke dionice fagota, potom trombona, trube, roga, violončela, kontrabasa… Ovo nabrajanje govori samo o jednome: orkestar nema slabih točaka.

    Transparentnost svakog tonskog pomaka, muzikalno oblikovanje svake fraze, britka preciznost svake ritamske ćelije – kod pojedinih solističkih dionica, kod stavaka sazdanih iz malih komornih sastava od dueta do kvinteta te kod orkestra u cjelini – razotkrili su višeslojne parodijske neoklasicističke mogućnosti sadržane u ovoj iznimno privlačnoj Stravinskijevoj obradi glazbe 18. stoljeća, inače pogrešno atribuirane Pergolesiju. Epohalna glazba u vrhunskoj izvedbi, koja (poput koncerta ansambla za ranu glazbu Ars longa, održanom tjedan dana ranije) kod slušatelja budi i otvara sva osjetila.

    U sljedeće dvije skladbe orkestar se povukao u pozadinu i zvukovni primat prepustio flautistu Antoniu Amenduniju, koji je u maniri besprijekornog virtuoza 19. stoljeća izveo dvije virtuozne skladbe koje obrađuju glazbeni materijal iz Bellinijeve Norme i Bizetove Carmen autora Donata Lovreglia i Françoisa Bornea. Kolikogod se radi o glazbi koja više odgovara koncertnom svijetu 19. stoljeća i njegovoj potražnji za konzumiranjem virtuoznih obrada poznatih glazbenih tema, Amenduni je iz ovih varijacijskih postupaka sastavio blistavu izvedbu na koju je publika odgovorila burnim oduševljenjem o kakvom možemo čitati u koncertnoj kritici 19. stoljeća. Amenduni je za dodatak izveo nekoliko varijacija na Là ci darem la mano iz Don Giovannija.
    Antonio Amenduni, foto: Vedran Penga
    Drugi dio večeri bio je posvećen Beethovenu i Sedmoj simfoniji, koja je s druge strane otkrila kako orkestar doista zvuči kao cjelina. Dok je Stravinski filigranski ukazivao na pojedince u orkestru, Beethoven je razotkrio moćan i bujan zvuk orkestralnog aparata, svu njegovu kompaktnost iz koje povremeno izlijeću solistički iznesene teme i motivsko-tematske krhotine, raščlanjivanje horizontale i vertikale i njihovo ponovno spajanje. Sedma simfonija poznata je po vladavini ritma, čak i u drugom stavku s ovdje prekrasno interpretiranom čelističkom temom, vladavini kojoj se Orchestra Mitteleuropea u potpunosti prepustila. Iz takve (i renomiranijim orkestrima ravnopravne) izvedbe teško je izdvojiti neki element, poput začuđujuće brzog presta 3. stavka koji je doslovno nosio sve pred sobom, a koji je ipak čvrsto stajao u svojim metarsko-ritamskim okvirima. Tek ponešto prejak zvuk timpana za malen klaustar sv. Frane činio je 4. stavak zvukovnom tempiranom bombom koja će rasprsnuti prostor. No, zašto ne?

    Koncentrat ritamskog potencijala time je još više došao do izražaja, a publiku doslovno digao na noge. Za nagradu je dobila uvertiru iz Seviljskog brijača, o čijoj se izvedbi može samo reći da je publiku dovela k drugom bisu kojeg nažalost nije izmamila, a što nakon gotovo dva sata muziciranja ni ne čudi. Na kraju ovakvog koncerta bilo je zanimljivo promatrati lica u publici. Nesvjesno ozarena smiješkom – ne bi li to trebao biti učinak kojeg bi Glazba trebala ostaviti na pojedinca?

    © Helena Novak, KLASIKA.hr, 18. srpnja 2011.

kritike