Bez široka zamaha

Glazbeni program 62, Dubrovačkih ljetnih igara: Zagrebačka filharmonija, dir. Antoni Wit, solist: Peter Jablonski, klavir, Boškovićeva poljana, 11. srpnja 2011.

  • Peter Jablonski, klavir, i ZAgrebačka filharmonija na koncertu 11. srpnja u Dubrovniku

    Boškovićeva poljana na kojoj je 11. srpnja održan prvi koncert ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara, uvelike je obilježila glazbeno događanje i nije nimalo pridonijela kvaliteti koncerta. Zagrebačka filharmonija, poljski pijanist Peter Jablonski te dirigent Antoni Wit uz svu predanost nisu mogli nadvladati neadekvatan i nimalo akustičan prostor u kojem je i najjači forte zvučao kao da imate problema sa sluhom. Iako ozvučeni (a i to se moglo možda bolje izvesti), glazbenici su se žestoko upinjali da dobiju voluminoznost koju zahtijevaju djela na programu.

    Antoni Wit Tako i sviranje mladog umjetnika Petera Jablonskog u Klavirskom koncertu u f-molu, op 21 Frédérica Chopina nije zdušno pokazalo onaj široki zamah uspjeha o kojoj piše njegova biografija. Njegov odnos prema Chopinovoj poeziji odupro se jeftinom sentimentu, ali zauzvrat glazba je ostala osakaćena za više invencije i nametljive koncepcije. Bridovi njegovih fraza, iako meki i profinjeni, u nejasnoj viziji su gradili put kojim glazba prolazi. Namjera da se glazbeno djelo ujednači u izbalansiranu i ne–ekscesnu sliku uhvatila se u zamku izvjesne jednoličnosti. Orkestar je u ovom slučaju bio nenametljiva kulisa umjetniku tihe geste i uspavane kreativnosti.

    Peta simfonija u cis-molu Gustava Mahlera svoju popularnost može zahvaliti planetarno poznatom četvrtom stavku i to najviše zahvaljujući Viscontijevom filmu Smrt u Veneciji, jer dok se dohoda do te sanjive doline smrti i beznadnosti moraju se odslušati prva tri stavka koja i nisu tako savršeno strukturirana djela kao neke druge Mahlerove simfonije. Naročito se treći stavak, Scherzo, u izvedbi Zagrebačke filharmonije doimao raskomadanim i zamornim. Međutim, impresivno je bilo gledati dirigenta Antona Wita koji bez partiture ispred sebe usmjerava orkestar u odrješitoj maniri velikog voditelja glazbe.

    Dubrovnik nema prostor gdje bi ugostio ovakve ansamble (osim možda u Crkvi Male braće) jer smo ostali uskraćeni za poruku zvuka koji je toliko bitan, naročito u ovakvoj velebnoj simfoniji, pa se čini da je ovo bio samo lijep način da publika vizualno upozna instrumente koje inače nema priliku vidjeti i čuti. A gdje je ostavljena glazba?

    © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 16. srpnja 2011.

Piše:

Marija
Grazio

kritike