Od Pogorelića se očekuje Olimp

30. Zagrebačke ljetne večeri, 5. – 27. srpnja 2011: Ivo Pogorelić, klavir, Atrij Galerije Klovićevi dvori, 27. srpnja 2011.

  • Ivo Pogorelić na koncertu na 30. Zagrebačkim ljetnim večerima

    Recitalom Ive Pogorelića završene su ovogodišnje Zagrebačke ljetne večeri. Kao što je bilo i za očekivati interes publike bio je zamjetan, iako Atrij Galerije Klovićevi dvori nije bio u potpunosti ispunjen. Svojim izvedbama djela Chopina i Liszta slavni je pijanist još jednom pokazao iznimne i nesvakidašnje kvalitete vrhunskog pijanizma, blistavu tehniku, dubok i promišljajući interpretativni uvid – podjednako refleksivan kao i ekspresivan, eruptivan kao i sabran, jednostavan u preciznosti, uznemirujući u pretjeranosti i neočekivanome. Izrazito težak, ozbiljno koncipiran program, stoga je i pred slušateljstvo postavio dodatne velike zahtjeve, jer Pogorelić uvijek potiče, provocira i traži pun i receptivan odgovor publike.

    Dva opsežna, ingeniozno romantička opusa, klavirske sonate Chopina (op. 35) i Liszta (S 178), potom Mefisto valcer (br. 1, S 514), jedna od Lisztovih najzanimljivijih skladbi te Chopinov Nokturno (op. 48 br. 1), svaki po sebi sadrži i rastvara pojedine od brojnih segmenata heterogenog jezika kreativne misli i, uopće, obzora 19. stoljeća. Supostavljena unutar koncertne cjeline, sa značajkama dvaju snažnih, bogatih i duboko referentnih individualnih rukopisa, koji će svaki obilježiti dio puta i utjecati na način razvoja glazbene umjetnosti, ta su se djela u izvedbama Ive Pogorelića ponajprije dojmila u intenzitetu svog diskursa, naglašeno specifičnog, a unutar interpretativnog prostora koji istodobno reminiscira i oživotvoruje.

    Taj odnos poznatog i novog, (datosti) notnog teksta i njegovog (uvijek ponovnog) čitanja, kod Pogorelića nikad nije aproksimativan, slučajan, rutiniran ili zapreten manje ili više dominirajućim, nazovimo to, načelima ili smjerovima unutar kojih se razvija i oblikuje reproduktivna umjetnost u pojedinim razdobljima. Njegov pijanizam ustrajan je, i velik napor, u čijoj je srži (koliko god to može zazvučati čak i odbojno) analitičnost pod čije povećalo stavlja svaku sastavnicu (od detalja do cjeline) kako partiture, notnog teksta tako i tehničkih, izvodilačkih i interpretativnih znanja i umijeća. Takvo polazište uostalom, na kojemu je školovan, razlog je da je već kao mlad čovjek postigao vrhunske razine izvodilaštva, i praktički odmah postao je jedan od pijanista onog najužeg kruga muzičara koji produbljuju i nadograđuju iskustveni i spoznajni prostor umjetnosti.

    Međutim, tako visoko postavljeni kriteriji ne mogu, naravno, uvijek biti ostvareni na jednako kvalitetan način, jer su i svaki koncert i svaka izvedba, uvijek ponovni prvi pokušaj, jedinstvena i neponovljiva interpretacija koja će zaživjeti različitim karakteristikama, impaktom i recepcijom. Ali, kada se netko zove Ivo Pogorelić, tada se sve što nije savršeno, da tako kažemo, ne oprašta tek tako. I najmanja nepreciznost u nekom segmentu izvedbe – npr. prerobusno oblikovanje zvučne slike, silovitost izričaja koja nije u potpunom luku kontrole, trenutak nerazgovijetnosti u izvedbi neke figure ili pasaže, kao i nedomišljenost ili nedorečenost neke interpretativne ideje, napetost koja nije razriješena, snažni, katkad ne do kraja razumljivi, kontrasti koji nisu ujednačeni u naboju, prenapregnutost čija projekcija nije u potpunosti profilirana, nepostojanost one stalne visoke koncentracije koja je zalog vrhunskog umjetničkog doživljaja… – bit će ne samo registrirana, nego bismo ga rado zapitali zašto je to tako. Jer, takvih je trenutaka na ovom koncertu bilo, a u osnovi za njih nema apsolutno nikakvog razloga.

    S druge strane, oduševio je sabranošću u gradbi suzvučja i pokretu harmonijskog slijeda, preciznim i rafiniranim pristupom boji, izvanrednim rasponom nosive i diskurzivne tonske komponente kako u magistralnom oblikovanju tona i zvukovnih parametara tako i kao sugestivnog i obvezujućeg izražajnog sredstva, rijetkom refleksijom lirike kao i gotovo opipljivom tragikom u razlaganju građe. U potpunosti artikulirajući romantički aspekt načela narativnosti, reljefne linearnosti događanja, građenih motivima i fragmentima naglašene detaljiziranosti i velikih razvojnih amplituda, uz razrađenost planova i blokova i kao zvukovnoh slika, intervenirajući u notni tekst tempom, izražajnošću i tonusom vlastitog hoda.

    Pritome treba reći da Pogorelić u posljednjih nekoliko godina razvija i gradi nov, u mjeri drugačiji pristup – u interpretacijama on je, ako se tako može reći, s jedne strane otvoreniji, neposredniji i izravniji a s druge strane naglašava introspektivni i propitkujući aspekt. Njegov koncert u Atriju Klovićevih dvora potvrdio je da je i danas daleko od svake konvencije, i stoga sa zanimanjem treba pratiti njegov rad i nastupe, jer od Ive Pogorelića možemo još mnogo toga naučiti. Ali, naviknuo nas je na sfere Olimpa, kako na podiju s nekima od najpamtljivijih koncerata, tako i sa snimkama na diskografskim izdanjima. I to je ono što od Ive Pogorelića očekujemo.

    © Dodi Komanov, KLASIKA.hr, 29. srpnja 2011.

kritike