Frcanje muzikalnih iskri

51. glazbene večeri u Sv. Donatu, Zadar, 5. srpnja – 10. kolovoza 2011.: Ansambl za ranu glazbu Ars Longa, Kuba, Crkva sv. Donata, 9. srpnja 2011.

  • Ansambl za ranu glazbu Ars Longa, Kuba, foto: Vedran Penga

    Još jedno donatovsko gostovanje uglednog kubanskog ansambla za ranu glazbu Ars longa na Glazbenim večerima u Sv. Donatu pokazalo se punim pogotkom. Ansambl, specijaliziran za ranu glazbu španjolskog govornog područja (Kraljevinu Španjolsku i njene prekooceanske kolonije), ovaj put nastupio je u sastavu barokne gitare s voditeljem i jednim od osnivača ansambla Alandom Lópezom, gudačkog korpusa (dvije violine, viola, violončelo), oboe, tenora i čembala.

    Program, sastavljen od skladbi koje su danas većinom preživjele u rukopisima uglavnom anonimnih i slabo poznatih skladatelja španjolskog i latinoameričkog 17. i 18. stoljeća, većim se dijelom odnosio na duhovne i svjetovne kantate, a manjim na instrumentalnu glazbu. Imena poput Manuel de Sumaya, Santiago de Murcia, Clemente Imaña, José de Navas i José de San Juan tek se u izuzetnim prilikama mogu naći na repertoarima hrvatskih koncerata, a upotpunjena dobro poznatim skladateljima poput Antonia Solera i Luigia Boccherinia govore o kulturnom kontinuitetu i međusobnoj razmjeni ne samo zemlje matice i njenih kolonija, nmego i o suvremenim internacionalnim zbivanjima, među kojima je talijanska glazba od esencijalne važnosti. Španjolske kantate iz 17. i prve polovice 18. stoljeća se, uz sve svoje osobitosti, posebno u pogledu glazbene forme, odabiru instrumentarija i ustrajnosti na korištenju arhaičnih i specifičnih melodijskih i harmonijskih obrazaca, ipak nadovezuju na (svetalijanski) duh vremena. Samosvojnost takvog melanžiranog glazbenog izričaja, očuvanog u španjolskim, meksičkim, bolivijskim, peruanskim i drugim arhivima, današnjem slušatelju poprilično je apartna, a time i zanimljiva, što je zadarska publika itekako osjetila. 
    Ansambl za ranu glazbu Ars Longa, Kuba, foto: Vedran Penga
    Trenutno vrlo razvijena mreža povijesno obaviještenih izvođača rane i druge glazbe nažalost često ostaje pri datostima notnog zapisa, poštujući korištenje autentičnih instrumenata ili njihovih replika i upute zapisane u suvremenim izvedbenim traktatima. No, tehničko poznavanje izvedbene prakse ne znači i odmak od sterilnog zvuka, koji tako često glazbu do kraja 18. stoljeća predstavlja u posve krivom svjetlu – naime, kao dosadnu i jednoličnu glazbu. Ars longa predstavlja opoziciju ikakvoj statičnosti i pukoj korektnosti. Nizanje raznolikih izvedbenih sastava dobar je putokaz k animiranju publike na sve dublje uživljavanje: od instrumentalnih sastava gudačkog korpusa bez viole, ali sa oboom te gitarom i čembalom kao continuom, preko odlaska oboe i pridruživanja tenora istom instrumentalnom tijelu, potom nastavljajući solističkim skladbama na baroknoj gitari i čembalu sve do kvinteta za gudače i gitaru s dodatkom kastanjeta…

    Sve je to upakirano u krasnu ukupnu boju zvuka ansambla u cjelini i glazbenika kao pojedinaca; dojmljivo, privlačno valovito oblikovanje tona, ali bez pretjeranih manirizama; odmjerenu dozu improvizacijsko-ornamentacijskih elemenata, postavljenih na pravo mjesto u pravo vrijeme; blistavu i samorazumljivu virtuoznu tehničku spremu; posvemašnju lakoću izvedbe kojom zahtjevna glazba zvuči krajnje jednostavno. Tek je u Boccherinijevom Kvintetu za gudače i gitaru Fandango na jednom mjestu čistoća tona bila upitna (violončelo u prvom iznošenju druge teme u ekspoziciji sonatnog oblika), a kastanjete u fandangu Kvinteta mjestimično u malim ritamskim otklonima od ansambla. No, ukupni dojam je takav da se to može previdjeti, tim više što je upravo čista glazbena energija u Boccheriniju polučila elektriziranost publike.
    Ansambl za ranu glazbu Ars Longa, Kuba, foto: Vedran Penga
    Jednom riječju, frcanje muzikalnih iskri visoke frekvencije zadatak je kojega mogu ostvariti tek rijetki. Pritom je nužno naglasiti da se pretežno radi o mladim izvođačima, havanskim studentima i diplomantima glazbe, koji su unijeli vihor svježine i nepatvorene glazbene životnosti, podsjetili stariju publiku na slavne dane Glazbenih večeri, a mlađoj podastrijeli kako svirati ranu glazbu s punim osjećajem joie de vivre. Uz maštovit odabir skladbi u još maštovitijoj izvedbi Ars longa pokazuje dodatne pravce kojima bi se mogla u većoj mjeri uputiti i hrvatska povijesno obaviještena izvedba glazbe, s jačim uključivanjem pretklasike i zrele klasike u te izvedbene tokove.

    © Helena Novak, KLASIKA.hr, 11. srpnja 2011.

kritike