Čvrsti temelji niske opernih ulomaka

57. Splitsko ljeto: Koncert Arije iz velikih opernih djela, Zbor i Orkestar HNK Split, dir. Nikša Bareza, solisti: Hasmik Papian, Constantin Nica, Markus Butter, Ivica Čikeš, Prokurative - Trg Republike, 21. srpnja 2011.



  • Ni glazbeni program 57. Splitskog ljeta nije odolio bjelosvjetskoj pošasti večeri opernih uvertira, arija, dueta, prizora... Lavinu takvih događanja gotovo redovito zvanih gala opernim večerima pokrenula su svojedobno tri tenora, a vrlo brojna publika u svijetu je prigrlila te u osnovi za slušatelje nezahtjevne projekte u kojima se navodno jako uživa. Malo jednoga, malo drugoga, kao na kakvom ispitu ili natjecanju, i eto dobrog sendviča. Ovisi samo kakvi su sastojci. Sveprisutnoj operno-revijalnoj modi i komercijalnom zovu takvih večeri malo će koji organizator odoljeti, bilo u okviru kakva festivala, bilo zasebno poput nedavne Opere pod zvijezdama na zagrebačkoj Šalati koja se već diči tradicijom, okuplja tisuće slušatelja, ali ima sve manje umjetničkog opravdanja. Zato naljepnica dobrotvornosti uvijek dobro dođe kao pokriće. Pokreće osjećaj da se uživajući sudjelovalo i u nečem korisnom. Koliko je to opipljivo, druga je priča.

    Slična splitska priredba na Prokurativama u sklopu 57. Splitskog ljeta nije se niti pokušala kititi dobrotvornošću, a razlog programskog poteza mogao se pronaći i u čistoj praktičnosti. Troje sudionika, solista bili su i gostujući protagonisti promjenjivih dometa u Ponchiellijevoj operi Gioconda na otvaranju Festivala pa nije bilo na odmet pokazati što to sve oni umiju – sopranistica Hasmik Papian, tenor Constantin Nica i bariton Markus Butter kojima se pridružila i domaća snaga basa Ivica Čikeša. Nimalo ne zaostajući. Dapače!

    Dirigent Nikša Bareza nastojao je obrascu večeri ulomaka iz opera dati dignitet programskom koherentnošću isključivo je posvećujući jakim djelima i imenima talijanske operi romantičarskog razdoblja i natruhama verizma – Verdijem uokvirujući Mascagnija, Giordana, Boita i Puccinija. Potpuna posvećenost pojedinoj točki na programu bilo da je riječ o uvertiri, jednoj ariji ili cijelom prizoru bila je svojevrsna dodana vrijednost ovom tipu koncerta tako da je bilo trenutaka kada se moglo zažaliti da naslov zapravo ne ide u kontinuitetu. Takav se slučaj zbio odmah na početku. Dramatična i razabrana izvedba uvertire Verdije Moći sudbine – izvedba koja se ni u kom trenutku nije oslanjala na paušalnost sviranja na sluh i nije kao obično, preko volje bila tek ispunjavanje rupa do nastupa pjevača – kao da je vapila za nastavkom. Isto se dogodilo i s neizbježnim Intermezzom i Mascagnijeve opere Cavalleria rusticana. No, svaki je put neminovan bio povratak u stvarnost. Ipak je to bila večer ulomaka iz opernih djela.

    Hasmik Papian se pokazala kao pouzdana pjevačica što je vjerojatni razlog njezinih angažmana na svjetskim pozornicama. Ali je isto tako sasvim svejedno što pjeva – Leonoru iz Verdijeve Moći sudbine ili Puccinijevu Toscu u poput kockica poslaganom duetu s Constantinom Nicom. Koji je karakter djela ili lika postaje sasvim irelevantno, osim možda u uspjelijoj ariji Margarete E' mia madre addormentata iz Boitova Mefistofellea. Unatoč rutiniranosti, sveprisutna uporaba pjevačkih obrazaca i tenorskih naprezanja Constatina Nica kao u ariji Chéniera iz opere Andrea Chénier Umberta Giordana ili drugdje, nije ga predstavila u najboljem svjetlu baš kao ni na premijeri Gioconde. S manje slave na leđima, s mogućim opaskama o ljepoti i kvaliteti glasa, nepatvorena zvijezda može postati iznimno muzikalni Markus Butter koji s punom odgovornošću pristupa izvedbi, točno zna gdje se nalazi, što pjeva i kakav lik tumači pa bila riječ samo o koncertnom krokiju. Zato je njegova arija Germonta Di Provenza iz Verdijeve Traviate bila jedan od najdojmljivijih trenutaka večeri, a tome se mogao pribrojiti i nastup Ivice Čikeša kao Zaccharije u Verdijevu Nabuccu u ariji Sperate o figli.

    Svoj značajan doprinos dao je i pažljivi Orkestar i Zbor HNK Split koji kroz suradnju sa zborovođom Domenikom Briškim iz nastupa u nastup dobiva na plemenitosti zajedničkog zapjeva i dinamičkoj nijansiranosti što se pokazalo i u Aidi gdje je zablistala i Svećenica članice Zbora Antonije Teskere, i neizbježnom dodatku Va pensiero iz Nabucca. Zahvaljujući ozbiljnosti pristupa i posvećenosti dovoljnog broja izvedbi na koncertu opernih ulomaka koji načelno prijete da prijeđu u praznu revijalnost, te moćnoj objedinjujućoj ruci dirigenta Nikše Bareze, večer na Prokurativama je dobila svoje čvrste temelje. 

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 30. srpnja 2011.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike