Samo trenutna indisponiranost?

Glazbeni program 62, Dubrovačkih ljetnih igara: Hrvatski barokni ansambl, Koncert za Japan, solisti: Laura Vadjon, Bojan Čičić, barokne violine, Ana Benić, poprečna flauta, Pavao Mašić, fortepiano, čembalo, Atrij Kneževa dvora, 4. kolovoza 2011.

  • Hrvatski barokni ansambl

    Da razmažena festivalska publika nije prije koji tjedan slušala talijanski barokni ansambl Il giardino armonico, mogli bismo kvalitetne strane našeg hrvatskog ansambla koji njeguje i uči barokno sviranje nazvati solidnim. U djelima Johanna Sebastiana Bacha (2. suita h-molu, BWV 1067, solistica Ana Benić na poprečnoj flauti), Luke Sorkočevića (Sinfonia in G za flautu, violinu i basso continuo), Biagia Marinija (Sonata in ecco) te Antonija Vivaldija (La follia, RV 63) gudači su pokazali određenu volju za zajedničkim muziciranja, ali i neujednačenost i nedostatak upornosti da ostanu na razini odličnog sviranja.

    Njihova ponekad krhka interpretacija mogla se kompenzirati većim naglaskom htijenja koja su jasno bila postavljena, ali nedovoljno eksponirana. Zvijezda večeri zasigurno je bio čembalist Pavao Mašić koji je u djelima Josepha Haydna (Dvostruki koncert za violinu, čembalo i gudače u F-duru, Hob. XVIII:6, solist na violini Bojan Čičić) te Bachovom 5. brandenburškom koncertu u D-duru, BWV 1050 pokazao preciznu tehniku, zavidnu invenciju i interpretativnu nadmoć nad ostatkom ansambla. Bila je to i rijetka prilika da se u Haydnovom koncertu upotrijebi dubrovački fortepiano, eksponat muzeja iz Kneževa dvora koji se nažalost ne tretira kao živi instrument koji mora biti više u opticaju, pa najčešće ostaje tek muzejski izložak.

    Poznavajući Hrvatski barokni ansambl u nekom boljem, blistavijem svjetlu (spomenimo samo izvedbu Handlove opere Acis i Galatea), za nadati se da je mlakost evidentna na ovom koncertu bila samo rezultat izvjesne indisponiranosti.

    © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 7. kolovoza 2011.

Piše:

Marija
Grazio

kritike