Za svoju dušu i na radost publike

Glazbeni program 62, Dubrovačkih ljetnih igara: Boris Berezovsky, klavir, Atrij Kneževa dvora, 20. kolovoza 2011.



  • Na prošlogodišnjem nastupu Boris Berezovsky cijelu je večer posvetio Transcendentalnim etidama Franza Liszta, a nismo ni ovoga puta ostali zakinuti za nevjerojatan virtuozitet i neposredan pristup glazbi. Međutim, ove godine Berezovsky je odlučio opustiti atmosferu koncerta te izabrao ležerniji repertoar i tokom večeri raspored i autore mijenjao po inspiraciji. Osim Brahmsovih Varijacija na Paganinijevu temu, op 35, 1. knjiga i Ravelovog La valse, te naknadno dodanog Chopinovog 3. scherza u cis-molu, moglo bi se reći da oblikujući program nije previše mario o tome da se dokaže kao pijanist velebnih i na svake načine zahtijevnih djela. Izgledalo je da se sam glazbenik želio dobro zabaviti. Zabavnost i artizam nisu ostavljali mjesta nekom podrobnijem analiziranju interpretacije, a izvanjsko i blistavo potisnulo je određeno dublje proživljavanje.

    U decidiranom i oštrom izvođenju Mađarskih plesova (br. 1 u g-molu, br. 5 u fis-molu, br. 7 A-duru) Johannesa Brahmsa i preludija Georga Gershwina (Allegro ben ritmato a deciso, Andante con moto e poco rubato, Allegro ben ritmato e deciso), u Boogie-woogie etidi Mortona Goulda, te već spomenutom Scherzu i Varijacijama ponovo je zablistala briljantna akrobatika njegovih prstiju, s neznatnim i skromnim otklonom svojstveno nekom tko pametno raspoređuje vlastitu zadivljenost odsviranim. Tri Chopinova valcera, također spontano dodana u program, Labud Camillea Saint-Saënsa te na neobično decentan način interpretiran Asturias Isaaca Albeniza Berezovsky je lišio vatrometnih gibanja iskazujući pravu narav tih djela. Ovacije publike izazvao je i izvedbom Flerta u kineskom vrtu Ambrama Chasesa te zadivio svojim leggiero sviranjem.

    Pred kraj koncerta ponovo je atrija Kneževa dvora pokazao nepredvidivost otvorenog prostora. Naime, vatromet koji se događao u neposrednoj blizini potpuno je svojom bukom zaglušio svirku, tako je Berezovsky, bez puno panike prekinuo sviranje i počeo svirati gromoglasni Rahmanjinov Preludij u g-molu kako bi nadjačao eksplozije. Možda je izabrao upravo to djelo znajući da postoji snimka pijanista Emila Gilelsa na kojoj on svira upravo taj preludij dok iznad njega proljeću avioni.

    Tijekom cijelog koncerta umjetnik je zadržao pozornost publike, a koncert nije djelovao nimalo predvidljivo, predimenzionirano ili stereotipno. Osim virtuoziteta i lakoće te svih sjajnih pijanističkih elemenata od kojih je njegova umješnost sačinjena, možda najuočljivija karakteristika izvođačkog umjeća Borisa Berezovskog bila je – racionalnost u raspodjeli energije. Činilo se da bi s obzirom na svoj zavidan repertoar umjetnik mogao dugo i neprekidno svirati satima zabavljući i publiku i sebe.

    © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 22. kolovoza 2011.

Piše:

Marija
Grazio

kritike