Korak naprijed

Glazbeni program 62. Dubrovačkih ljetnih igara

  • Dubrovački simfonijski orkestar

    Samo je trebalo napraviti onaj ključan i već definiran korak prema naprijed pa da Dubrovačke ljetne igre ponovo počnu sličiti na međunarodni festival. Glazbeni ravnatelj Ivan Repušić mudro je učio elemente koji čine ovakav tradicionalan festival kvalitetnim i uspješnim. Bez velikih programskih rizika dobro raspoređene koncerte u 45 dana posložio je na način koji je obećavao daljnji rastući i odrediv oblik. Nekoliko velikih glazbenih zvijezda, odlični umjetnici u zaletu uspjeha, slavni komorni ansambli i promoviranje naše glazbe i umjetnika zasigurno je bio dobar recept da Igre nakon dosta vremena steknu povjerenje publike i kritike, što se uostalom vidjelo po prepunom auditoriju na gotovo svakoj izvedbi. Kao da smo zaboravili proteklih nekoliko godina da glazbeni ravnatelj mora pomno birati i program i umjetnike (sjetimo se samo sjajnih vremena kad je glazbeni ravnatelj bio Valter Dešpalj!), pa je ova očita iskrena angažiranost i veselje sadašnjeg ravnatelja Repušića došla kao ugodno iznenađenje.

    Ljetne igre su svoj program započele nastupom Zagrebačke filharmonije, a završile gostovanjem Simfonijskog orkestra HRT-a , na kojima se pokazala privlačnost, ali i potpuna neadekvatnost prostora za ovako velike ansamble. Stoga bi trebalo početi intenzivnije razmišljati kako riješiti taj problem na obostrano zadovoljstvo i izvođača i publike. Dubrovački simfonijski orkestar je također bio uključen u program kao važan lokalni nositelj glazbenog života, i uz dva spomenuta orkestra jedini u državi koji nije sastavni dio operne kuće. Na tri je koncerta s više ili manje uspjeha pokazao svoj potencijal.
    Il Giardino Armonico i njihov umjetnički voditelj Giovanni Antonini
    Ivo Pogorelić, Vadim Repin, Il giardino armonico, Pinchas Zuckerman, Boris Berezovsky, Pepe Romero činili su onaj aktualni zvjezdani dio Igara čije izvedbe su nas nekad ostavljale zadivljenima, a ponekad i zbunjenima. Posebanim ciklusom u okviru Igara mogli bismo nazvati koncerte u kojima su se predstavile hrvatske pjevačke zvijezde uspješnih karijera. Tako smo imali priliku kao soliste s orkestrima čuti Dubravku Šeparović Mušović i Maxa Emanuela Cenčića, a na recitalima Tomislava Mužeka i Renatu Pokupić. Od domaćih ansambala svoje koncerte održao je Hrvatski barokni ansambl, Zagrebački puhački kvintet (s najzanimljivije složenim programom!), Zagrebački solisti, Gitarski trio Dukić – Çeku – Brčić, a violončelistički duo Hauser – Šulić izazvao je već zaboravljenu pomamu za koncertima klasične glazbe.

    Provjerena kvaliteta umjetnika koji nas nikad ne iznevjere kao što su pijanistica Dubravka Tomšić ili violončelistica Monika Leskovar miješala se u programu Igara s onim imenima čija umjetnost prelazi u drugačiju fazu interpretacije koja bi se mogla okarakterizirati kao zalazak (kao što je to bilo s pijanistom Stephenom Kovachevichem) i s glazbenicima mlađe generacije u usponu kao što je klarinetistica Marija Pavlović, dobitnica ovogodišnje nagrade Orlando za najbolju izvedbu među hrvatskim umjetnicima na festivalu. Ipak, bez obzira na rizike koji dolaze sa živom glazbom i njenim izvođenjem na koncertima, kvaliteta koju bi ovakav festival međunarodne reputacije trebao imati se ili zadržala ili probudila dok je u tek zanemarivom dijelu bila u padu.
    Stjepan Hauser, violončelo, Luka Šulić, violončelo, Zagrebački solisti
    Blagoje Bersa, Boris Papandopulo, Luka Sorkočević, Amando Ivančić, Dubravko Detoni, Vladimir Ruždjak, Frano Đurović i Ivo Josipović hrvatska su skladateljska imena koja su bila zastupljena na različitim koncertima, a popisu treba dodati i ime Olje Jelaske čije djelo je bilo naručeno upravo za nastup Zagrebačkih solista na Igrama. Promoviranje našeg glazbenog stvaralaštva, ne samo radi eventualno mogućeg oslikavanja današnjeg glazbenog stanja nego i dijagnosticiranja istog, uvijek je dobrodošla i neophodna gesta.

    Ako Ivan Repušić nastavi s ovakvom mladenačkom svježinom i predanošću obavljati svoju ravnateljsku dužnost i u godinama koje slijede, možemo se nadati da će se otvoriti neki novi diskursi koji će više aktualizirati i osuvremeniti taj naš već pomalo oronuo festival, kako ne bi (kao većina stvari i događanja u Dubrovniku) postao samo muzejski eksponat. Prvi korak je učinjen. Samo treba tako jasno i temeljito nastaviti dalje.

    © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 28. kolovoza 2011.

Piše:

Marija
Grazio

kritike