Kad se sve vrti oko pira

11. festival komorne glazbe Julian Rachlin & prijatelji, Dubrovnik, 27. kolovoza – 8. rujna 2011.: Beogradska filharmonija, dir Zubin Mehta, solisti: Marija Kuhar Šoša, sopran, Ipča Ramanović, bas

  • Beogradska filharmonija

    Iz godine u godinu promijeniti organizatora nije baš uvijek nasretnije rješenje. Dapače. Pokazalo se to na početku Festivala Julian Rachlin i prijatelji, Festivala koji uz pomoć Grada tek dan nakon uspješna i vrlo posjećena glazebnog programa Dubrovačkih ljetnih igara, i uz izdašnu pomoć (naj)prvije bank.e ulazi u drugo desetljeće postojanja. Programski je festival ponovno opeterećen svim mogućim obiteljskim odnosima – od obitelji Maisky (tata, kći, sin) do mame pijanistice Sophie Rachlin. Svaka čast. Mama je mama, ali kao što se to čulo u prijašnjim izdanjima festivala, svaki korepetitor(ica) s obližnje Glazbene škole isto bi tako pomno služio. Nađe se na Festivalu i sopranistica Marija Kuhar Šoša i vrlo mladi srpski bas Ipča Ramanović, lijepe boje glasa i dugog puta do dozrelosti, Nasreću angažiran u opernom studiju berlinske Komične opere gdje je svakako dovoljno prilika za napredovanje. Na programu festivala su još i nastupi pijanista Danijela Detonija i od svih hrvatskih skladatelja (kad već po službenoj dužnosti nije predsjednička kompozicija) za Festival piše Oliver Oliver. Da se zdovolji forma, navedenih domaćih ima nekolicina. Sve ostalo je po starom obrascu prošireno obiteljski Festival. Nije loše, jer je riječ o prvooklasnim umjetnicima. Ali niti upitnici nisu loši. Osobito ako se ulazi u drugo desetljeće Festivala Rachlina i prijatelja i prijatelja.
    Zubin Mehta
    Na rasporedu otvorenja je bilo gostovanje Beogradske filharmonije. Prije je gostovala i Londonska pa nije bilo takvog kaosa. Pokušalo se sve napraviti politički uzvišenim ne bi li i već okorjeli posjetitelji pali, ah, u nesvest. Nešto poput Mahlerove Osme simfonije u zagrebačkoj Areni. Politiku nije uspjelo pretpostaviti muzici niti tada, pa niti sada. Barroso bolestan, i Tadić, silno zauzet regionalnim integracijama, nasreću, nisu došli. Ostao je sam predsjednik Josipović i vremešni princ Aleksandar Karađorđević koji valjda živi još uvijek u svojoj kraljevskoj prošlosti. Solisti i dirigent Zubin Mehta, koji voli pomagati i politički se angažirati (na pravoj strani), pa je tako još 1993. godine oboružan pancirkom i kacigom s ekipom vokalnih solista putovao u Sarajevo izvoditi Mozartov Rekvijem u tamošnjoj katedrali, a 1994. godine došao s Izraelskom filharmonijom u Zagreb. Htjelo se tada nas nekoliko novinara pridružtiti na putu u Sarajevo, ali nismo uspjeli. Bilo je tada Mehti jasno tko tamo razara grad, jasnije nego iznenadna teroristička pucnjava u Los Angelesu, rekao mi je tada u intervjuu za Večernji list.

    U međuvremenuu je gospodin Maestro malo pogubio konce, pa izjavljuje (da li izvučeno iz konteksta?) da se nada da na koncretu neće biti incidenata (???!), Izjjavljuje i da jedan srpski bas-bariton u ulozi Don Giovannija u slavnom duetu Là ci darem la mano (Tamo ćemo si pružiti ruku) zavodi hrvatsku sopranisticu. u ulozi Zerline. I u medijski efektnoj priči zaboravlja spomenuti tetu, pardon, Donnu Elviru, koja sve to omete. I tako, u organizacijskoj zbrci sve više novošpridošlih Austrijanaca punih dobre volje i nepozavanja terena, oko 1200 posjetitelja je Pred Dvor i na Držićevu poljanu (publika eksperimentalno smješena u „L“) ulazilo se na lijevak širok tek metar i pol. A novinari su, kao i ostali koji su karte rezevirali internetom i nisu ih sami otisnuli, pomognuti ljubaznim zaposlenicima, trčkarali da ih se domognu. Bile su ispisane samo na njemačkom jeziku (?) što je krajnje neuljudno nakon punog desetljeća udomljavanja i pomoći jednom načelno glazbeno vrijednom komornom festivalu. U cijelom tom organizacijskom kaosu niti drugima nije bilo lakše. Sponzori su očekivali posebni ulaz. K tome su austrijski organizatori zadužili zaposlenike da usred koncerta dijele vodu. Činjenica je da je temperatura bila iznad trideset stupnjeva, ali nećemo svi za sat i pol crknuti od žeđi. Koncerti znaju kasniti. Ništa novo. No tako kaotičnog početka već uhodana, ili bilo kojega Festivala malo će se tko sjeititi.
    Ipča Ramanović i Marija Kuhar Šoša
    I kada smo svi mi već bili strpljivi (i nije nam bilo na kraj drage pameti praviti Mehtine pretpostavljene incidente), stpljivi su bili i članovi Beogradske filharmonije koji su u Dubrovnik došli prvi puta nakon rata. Na nevjerojatnoj i gotovo nestvarnoj sceni bočnog zida katedrale gdje su još itekako vidljivi ožiljci srpsko-crnogorske agresije na Dubrovnik, mladi ljudi, u prosjeku 35 godina, kako piše u programu, dali su sve moguće od svog nemalog umijeća sviranja. To nije bilo malo uz pomoć efikasnog i iskusnog Mehte. Unatoč ozvučenju, koje nikad nije najsretnije, razabirali su se izvrsni drveni puhači, izvrstan rog, kompaktnost jednog orkestralnog tijela s kojim se godinama radilo (navodno se kontrolne audicije održavaju svakih pola godine). S Beogradskom filharmonijom je radio Uroš Lajovic, a sadašnji šef-dirigent Muhai Tang (čiju se odličnu večer izvedbi dijela Franza Liszta o njegovoj obljetnici moglo čuti i u Lisinskom) sigurno ne zaostaje. Predani je rad donio itekako čujne rezultate. Ivan Tasovac, ravantelj Baogradske filharmonhije (za dovoljno stare, u bivšem životu nadareni pijanist) uspio je dobiti otvoreni račun nadležnih institucija i prometnnti Beogradsku filharmoniju u kulturnog veleposlanika, a za to se godinama stvarao temelj, Otvoreni račun nije prokockao nego je od Beogradske filharmonije uspio učiniti respektabilno orkestralno tijelo upošljavajući ponajbolje svirače i – umjetničko, dirigentsko vodstvo. Rutinirano iskusni Zubin Mehta to je prepoznao i uspio si upisati još jedan pozitivan bod u dugogodišnjoj karijeri.

    Do dueta Zerline i naslovnika iz Mozartova Don Giovannija sve se vrtjelo oko Figarova pira. Laka, a teška uvertira je za zagrijavenje uredno prošla, Ipča Ramanović je isto tako uredno, svjestan toga kakva se urednost danas u svijetu očekuje, prošao kroz ariju Figara Non più andrai da bi poslije toga Marija Kuhar Šoša (1982) iskustvom stare majstorice dirnula s mnogo manje atraktivnim recitativom i arijom Sussanne Giunse alfin il momento – Deh, vieni, non tardar. Slijedio je duet i Rachlinova izvedba Mendelssohnova Koncerta za violinu i orkestar u e-molu, jednog od najpoznatijih koncertantnih dijela violinističke literature. Vjerojatno je Julianu Rachlinu, svojedobnom čudu od djeteta, možda već dosadno, možda od koje jedanaeste-dvanaeste godine, svirati taj Koncert pa ga naproststo premuzicira, insistirajući na svakom tonu, svakoj frazi, velikih agogičkih sloboda koje su u trećem stavku prijetile raspadom s orkestrom, i gubeći iz vida sjajno oblikovanu koncertantnu figuricu kojoj baš ništa ne treba interpretativno dodavati. Orkestralni tour de force stigao je sa Drugom simfonijom u D-duru Johannesa Brahmsa gdje je razboriti dirigent s vrlo dobrim i disclipiniranim orkestrom kojega će se uvijek rado u primamljvijim akustičkim uvjetima koncertne dvoran ponovo slušati, znao u velikoj gradaciji napraviti dostojnu završnicu.

    © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 2. rujna 2011.

Piše:

Maja
Stanetti

kritike