U Salonu četveroručno

17. sezona Ciklusa koncerata Iz salona Očić: Pavica Gvozdić i Vladimir Krpan, klavir, Zagreb, 13. listopada 2011.

  • Pavica Gvozdić i Vladimir Krpan, foto: Željko Tutnjević, pticica.gorila.hr (arhivska fotografija sa 60. Dubrovačkih ljetnih igara)Muziciranje na glasoviru četveroručno bilo je naročito omiljeno u drugoj polovici 19. stoljeća, kada su skladatelji pisali, a često i sami ili u društvu svojih prijatelja izvodili takva idjela tijekom intimnih večeri koje su priređivali građanski saloni. Dvadeseto stoljeće pomalo je zaboravilo tu praksu, no u novije se vrijeme ponovno počela njegovati. Najljepši su primjer tomu tradicionalni kućni koncerti Iz salona Očić. Tako je prvi koncert nove sezone podsjetio upravo na taj glazbeni oblik za koji postoji obilje literature, ali se ona rijetko izvodi.

    Doajeni hrvatskog pijanizma, Pavica Gvozdić i Vladimir Krpan, ugledni umjetnici i pedagozi s titulom profesora emeritusa zagrebačkoga Sveučilišta, premda u mirovini, ne miruju. Još uvijek su aktivni na koncertnom podiju, svatko na svojem području, solističkom ili komornom, ali su odlučili, kako su rekli tijekom nonšalantnog razgovora s urednikom Brankom Magdićem, da muziciraju i zajedno, kako bi oživjeli tradiciju Stančićeve škole, čiji su istaknuti sljedbenici. Njihova suradnja na tom polju bila je velik izazov, a počela je 11. listopada 2008.

    Rezultat je pokazan na ovom koncertu izborom djela istaknutih skladatelja romantičnog razdoblja, izvorno napisanih za glasovir četveroručno, iako su neka od njih veću popularnost doživjela u orkestralnim inačicama. Stoga je bilo zanimljivo čuti ih upravo u izvornom obliku. Mađarski plesovi br. 1, 2, 3 i 5 Johannesa Brahmsa, Slavenski plesovi br. 1, 2 i 8 Antonina Dvořáka, te još integralni ciklus od šesnaest Valcera, op. 39 Johannesa Brahmsa oblikovali su uz još dva slična dodatka lijep program bogat privlačnom melodikom, blistavim virtuozitetom i tada uobičajenim folklornim utjecajem.

    Iako popularan, taj program izvedbeno zahtijeva puno vještine i spretnosti. Pavica Gvozdić preuzela je desnu, istaknutiju stranu klavijature, a Vladimir Krpan lijevu, basovsku. Nisu doduše imali idealan instrument, nego pijanino, a i prsti ih nisu uvijek slušali, no to nije umanjilo njihovu viziju idealne interpretacije, prožete osjećajem uzajamnog suglasja, privrženosti prema publici i glazbi, koju su izvodili s puno muzikalnosti, temperamenta i snage. Njihov primjer može samo biti značajan poticaj mlađim generacijama pijanista da se više posvete upravo takvom, nepravedno zanemarenom, a toliko privlačnom obliku komornoga muziciranja.

    © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 16. listopada 2011.

Piše:

Višnja
Požgaj

kritike