Pola stoljeća od Rata i mira

Ruža Pospiš-Baldani, mezzosopranistica, u povodu 50. obljetnice debija

  • Ruža Pospiš-BaldaniPonedjeljak, 20. studenoga 1961. bio je važan dan u povijesti hrvatske operne reprodukcije. Te je večeri u Hrvatskoj prvi put izveden Rat i mir Sergeja Prokofjeva. Bila je to jedna od rijetkih izvedbi opere izvan tadašnjeg Sovjetskog Saveza (prva je bila 1953. u Firenci), veliki pothvat ansambla HNK-a u Zagrebu. Pod ravnanjem Milana Horvata i u režiji Koste Spaića opera je realizirana isključivo s vlastitim snagama. U maloj ulozi Muratova ađutanta začuo se mezzosopranski glas rijetke ljepote, baršunaste mekoće i bogatih preljeva. Spojen s uzornom muzikalnošću i lijepom scenskom pojavom dao je naslutiti da se u devetnaestogodišnjoj debitantici Ruži Pospiš, studentici Muzičke akademije u Zagrebu, krije buduća svjetska zvijezda. Njezin je debi tako odjeknuo da je ubrzo počela nizati ulogu za ulogom: Mercedes u Carmen, Paulinu u Pikovoj dami, Maddalenu u Rigolettu, Končakovnu u Knezu Igoru. Dvije godine nakon debija već je pjevala Veneru u Offenbachovu Orfeju u podzemlju u Teatru di San Carlo u Napulju, u ljeto 1964. na Holland festivalu bila je Marina u Borisu Godunovu, a na Dubrovačkim ljetnim igrama Ottavija u Monteverdijevoj Krunidbi Popeje pod ravnanjem Lovre pl. Matačića. Već je prije u repertoar uvrstila Azucenu u Verdijevu Trubaduru, a na Božić 1965. prvi je put pjevala Bizetovu Carmen.
    programska cedulja opere Rat i mir u HNK u Zagrebu, 1961.programska cedulja opere Krunidba Pompeje na Dubrovačkim ljetnim igrama 1964.
    Drugi važan datum u karijeri zagrebačke mezzosopranistice, rođene 25. srpnja 1942. u Varaždinskim Toplicama, bio je 16. veljače 1966. Prvi put nastupila je u njujorškom Metropolitanu, pjevala je Maddalenu u Rigolettu. I taj se nastup toliko dojmio da ju je umjetnički ravnatelj Rudolf Bing angažirao kao jednu od najmlađih solistica u povijesti te operne kuće. Za Maddalenom je slijedila Ulrica u Krabuljnom plesu. Poslije je u Metropolitanu pjevala Slijepu ženu u Ponchiellijevoj Giocondi, Amneris u Aidi, Gluckova Orfeja, Wagnerove Fricku i Erdu u Prstenu Nibelunga i najčešće Carmen. Godine 1970. bila je Carmen Metropolitana u režiji Jean-Louisa Barraulta, koju je upoznala publika cijelog američkog kontinenta u dva radio-prijenosa „od obale do obale“ i na gostovanjima ansambla. Godine 1975., kad se proslavljala stota obljetnica praizvedbe Bizetove opere, bila je zacijelo najtraženija Carmen na velikim svjetskim pozornicama od Covent Gardena do Beča i Madrida.

    Ruža Pospiš-Baldani ostvarila je veliku svjetsku karijeru u operi i na koncertu. Pjevala je u svim velikim hramovima opere i uglednim koncertnim dvoranama, pod ravnanjem najvećih dirigenata, u režiji glasovitih redatelja, a partneri su joj bili najveći pjevači vremena. Pjevala je na Salzburškim svečanim igrama i na Uskrsnim svečanim igrama u Salzburgu, u Bečkoj državnoj operi, milanskoj Scali, Bavarskoj državnoj operi u Münchenu, s Bečkom i Berlinskom filharmonijom. Pjevala je pod ravnanjem Ericha i Carlosa Kleibera, s Karlom Richterom ostvarila je glavninu Bachova repertoara, a s Wolfgangom Sawallischem Prsten Nibelunga. Dirigirali su joj i Herbert von Karajan, Leonard Bernstein, Claudio Abbado, Zubin Mehta, Lamberto Gardelli, režirali Günther Rennert, August Everding. Nastupila je u šezdeset kazališta devetnaest zemalja, dobila brojne nagrade i priznanja. I trajno je bila prisutna na hrvatskoj opernoj sceni i koncertima!
    Jon VIckers (Don José) i Ruža Baldani (Carmen), Metropolitan Opera New York, 1971.
    Na sjajnoj premijeri Rata i mira u polumraku Napoleonova šatora začuo se prekrasan glas. Čini mi se da ste imali samo jednu frazu ali svi su primijetili taj glas.

    Da, i sad je se sjećam: „Vaše veličanstvo, rov će biti probijen itd.“ Bila sam zgodna, mlada i to je bio početak s Milanom Horvatom.

    Lijep početak s dobrim dirigentom. Sve je upućivalo na to da ćete ostvariti lijepu karijeru. Dalje je išlo prirodnim putem, uspon stepenicu po stepenicu. I došli ste 1964. do Krunidbe Popeje na Dubrovačkim ljetnim igrama i dobili izvrsnu kritiku u časopisu Opera News. Čini mi se da vas je to gurnulo u svijet.

    Da, Krunidba Popeje i nešto prije nastup u ulozi Marine u Borisu Godunovu na gostovanju ansambla zagrebačke Opere na Holland festivalu. Ta su me dva nastupa izbacila van. Onda sam pošla u New York, položila audiciju za Metropolitan, imala premalo godina. Danas su mlade cure s devetnaest godina toliko odrasle kao što sam ja bila s trideset, trideset i pet godina. One imaju internet, ploče, tisuću mogućnosti da malo više uđu u srž jedne uloge, u njezin karakter, dok smo tada mi bile prepuštene same sebi i eventualno profesorici. Morale smo sve same otkrivati, i karakter Carmen, kako ćeš se ponašati na sceni, kako ćeš umrijeti. Mislim da je to svakako bilo zahtjevnije za mladoga pjevača. Ali i zanimljivije.
    Ruža Pospiš-Baldani kao CarmenRuža Pospiš-Baldani kao Carmen
    Učili ste, naravno, ulogu iz nota, a čujem da danas profesori muku muče da natjeraju studente da uče iz nota a ne slušajući snimku.

    Uopće ne mogu zamisliti da učim slušajući snimku. Najprije se mora pročitati puno materijala oko lika koji se interpretira na sceni – trebate shvatiti kakav je to lik, a tek onda uzimate note i u njima je sve zapisano. Iz njih vidite karakter osobe. Ja sam se voljela uživjeti u ulogu i to mi je jako pomagalo. Jer ako se koliko-toliko poistovjetite s likom koji pjevate, boja glasa prilagodi se njegovu karakteru i poprimi neke drugačije nijanse.

    Jedna Vaša kolegica kaže da se neki tehnički problemi sami od sebe rješavaju ako pjevač u svoju interpretaciju unosi zanos, strast.

    Sasvim sigurno. Morate krenuti sa zanosom, ali ne se potpuno prepustiti, jer morate istodobno kontrolirati tehniku pjevanja, koja je vrlo bitna. Ali bez strasti, bez zanosa nema ništa na sceni. To publika odmah osjeti. Nikolaj Gjaurov govorio je da se mi, slavenski pjevači, previše dajemo, prepuštamo se emocijama i zato ne možemo pjevati dan za danom. Mnogi njemački pjevači to mogu.

    Ali vi ste se dosta napjevali.

    Jesam, napjevala sam se. Ali samo sam jednom u životu pjevala dan za danom dvije Amneris u Italiji, i nikada više. To je prezahtjevno i u krajnjoj liniji nepotrebno.
    Ruža Pospiš-BaldaniRuža Pospiš-Baldani kao Azucena

    Vratimo se pedeset godina natrag. Kad ste tada stupili na scenu HNK-a, kakvu ste pjevačku budućnost za sebe zamišljali?

    Apsolutno ništa nisam znala. Bila sam dijete, došla klinka iz Varaždina. Bila sam prva na natjecanju u Ljubljani Pokaži kaj znaš i u Zagrebu Mikrofon je vaš, ali nisam ništa razmišljala. Isto sam tako došla možda i premlada u Metropolitan. Pjevati Carmen s toliko godina na takvoj velikoj sceni! Imala sam talent, ali nisam imala životno iskustvo. Da biste mogli takvu ulogu dobro interpretirati, ipak morate imati nešto iza sebe. Sve je, hvala Bogu, dobro prošlo. Ja, naime, nikada nisam bila kao današnji mladi pjevači koji moraju sve pjevati i prihvaćaju sve što im se nudi. Mislim da je to jako loše. Znala sam se usprotiviti i Herbertu von Karajanu, kad mi je nudio Eboli u Don Carlu. Rekla sam mu da je neću pjevati jer bih se previše tresla na sceni. A ni uloga nije bila za moju boju glasa. Današnji mladi pjevači idu od jednog pedagoga do drugog, što nije baš pametno jer su premladi da bi znali što uzeti od jednog pedagoga da bi im to koristilo. Oni automatski mijenjaju cijelu tehniku pjevanja i naravno da je to dokrajčilo mnoge mlade pjevače.

    Dotaknuli smo se tehnike. Za vas će svatko reći da vam je Bog sve dao u najvećoj mogućoj mjeri. Koliko je onda u vašem pjevanju imala utjecaja tehnika, koliko pedagog?

    Imala sam sreću da sam u Varaždinu počela učiti pjevanje kod profesorice Ankice Opolski i nastavila u Zagrebu na Muzičkoj akademiji kod profesorice Marije Borčić, s kojom sam nastavila raditi i kad sam već dugo bila u karijeri, i s profesorom Mladenom Raukarom. Talent je dar Božji ali i kaštiga Božja. Jer ako na talentu ne radite, nikamo nećete dospjeti. Treba jako puno rada, puno razmišljanja o tehnici. Netko veli da je tehnika drugačija za njemački repertoar, drukčija za belkanto. Ja mislim da je tehnika samo jedna. S istom sam tehnikom pjevala talijanski i njemački repertoar, operu i koncert. Ali tehniku treba usvojiti. Npr. kad mlada pjevačica pjeva Carmen, mora znati balansirati između dramatike trećeg i četvrtog čina s jedne strane i prvog i drugog, koji su pisani posve u stilu opére comique, gotovo bih rekla subretski.

    Niste nikada upoznali glasovnu krizu. Pjevati koliko ste vi pjevali i nikada ne zapasti u krizu, to se ne događa baš često. I najveći pjevači mogu zapasti u krizu. Čemu to zahvaljujete?

    Držala sam se onoga što mi je govorila moja profesorica: pazi što pjevaš, pažljivo odaberi repertoar. Nisam imala izlete. Od Wagnera sam pjevala Brangänu, Erdu, Fricku i Waltrautu. Nudili su mi Kundry i Otrud, ali nisam to prihvaćala jer su te uloge na granici dramskog soprana. Držala sam se svog repertoara i nisam prečesto pjevala. Imala sam četrdesetak nastupa godišnje, nikako više. Ljeto sam uvijek ostavljala slobodno za odmor s obitelji. Jedino Karajana nisam mogla odbiti pa sam 1980. otišla na Salzburške svečane igre pjevati Amneris.
    Ruža Baldani kao Fricka u Walküri, Teatro ala Scala, Milano, 1973./74Ruža Baldani kao Maddalena u Rigolettu, Metropolitan Opera New York, 1966.
    Gotovo ste ravnopravno dijelili opernu i koncertnu djelatnost.

    Volim koncertnu glazbu, volim Mahlera, Bacha. Mislim da operni pjevač mora njegovati koncertnu karijeru jer operna karijera bez koncertne nije kompletna. Te se dvije djelatnosti nadopunjuju. Koncert traži drukčiju interpretaciju. Drukčije se interpretira Bach, drukčije se pjeva Verdi, drukčije Saint-Saëns. Mislim da je operno pjevanje puno jednostavnije, lakše – možete biti malo prehlađeni, na sceni se možete okrenuti pa i nakašljati se i nakapati nos, popiti gutljaj vode. Na koncertu ste kao goli, nemate ni kostima koji vam na sceni pomaže, sami ste, prepušteni sami sebi i uz pomoć dirigenta trebate izvući iz djela što se najviše može.

    Jeste li to drukčije u pristupu različitim autorima instinktivno osjećali ili ste do toga došli proučavanjem?

    Instinktivno. Dosta sam toga radila instinktivno. Naravno, uz suradnju s dirigentom.

    Imali ste savršenu koncentraciju na nastupima. Poznato je da nikada niste pogriješili. A ta se koncentracija nije primjećivala. Pjevali ste vrlo prirodno kao nešto samo po sebi razumljivo.

    Pogriješila sam tu i tamo neku sitnicu. Nitko nije nepogrešiv. Pjevala sam, kako kažete, prirodno jer se jedino tako može i treba pjevati. Uvijek sam imala malu tremu prije nastupa – trebam izaći na scenu a ne mogu se sjetiti teksta. Ali kad bih došla na scenu, sve bi odmah bilo tu.

    Ruža Baldani kao Amneris u Aidi, Metropolitan Opera New York, 1970-1972.Ruža Baldani kao Charlotta u Werteru, Bilbao, 1976.

    Kad gledamo izravne prijenose iz velikih svjetskih opernih kuća, ne primjećuje se da bi pjevač pogledao u dirigenta. A često čujem mlade pjevače da kažu: nije mi dirigent dao znak. Kao da su previše ovisni o dirigentu. Što vi o tome mislite?

    Ne znam kako mladi pjevači danas razmišljaju, sasvim sigurno drukčije nego što je razmišljala moja generacija. Ja sam uvijek voljela imati crvenu nit između dirigenta i sebe jer je to bila vodilja. Dok smo bili na istoj liniji, on je iz mene mogao izvući maksimum. Tako je Karajan jedanput uzeo Brangänin zov u jako sporom tempu. Nisam ga mogla vidjeti jer se to pjeva iza scene. Ispred sebe sam imala samo monitor. Poslije sam ga upitala zašto je uzeo tako spor tempo, jedva sam došla do kraja. Odgovorio mi je kako je osjetio da ja mogu u tom tempu otpjevati. Uvijek mi je bio važniji naboj između dirigenta i pjevača. Ako on postoji, ne trebate gledati dirigenta. Ja uopće nisam trebala gledati dirigenta.

    Čini mi se da su današnji mladi pjevači više zaokupljeni tonom nego glazbom. Ne mislim da je to dobro.

    To je loše. Ja nekada pomognem mladim pjevačima i onda im vrlo često kažem da ne gledaju samo četiri takta nego čitavu cjelinu – ja sam vizualni tip, uvijek vidim note pred sobom kad pjevam. I kad budu vidjeli cijelu stranicu ili ariju, drukčije će pjevati nego kad idu od note do note. I interpretacija će biti proživljena.

    Gledaš stablo a ne vidiš šumu.

    Upravo to.
    Stojan Stojanov i Ruža Pospiš-Baldani, Samson i Dalila, HNK u Zagrebu
    Imali ste sreću da ste na samom početku karijere radili s dobrim dirigentima, a to je vrlo važno.

    Jako važno. Od dirigenata sam jako puno naučila, od maestra Matačića npr. S njim sam radila Ottaviju u Krunibi Popeje u Dubrovniku, svog prvog Wagnera, s njim sam pjevala u Zagrebu, Münchenu, Rimu. Puno sam radila s Karajanom i od njega sam neke stvari naučila. Od Karla Richtera naučila sam o Bachu zapravo sve. Radila sam Muku po Mateju s jednim i s drugim, ali mi je bila draža Richterova interpretacija Bacha.

    Mislim da su i dirigenti vas voljeli.

    Ne bi me inače zvali, ne bi me zvali da nismo našli tu zajedničku crtu, zajednički nerv.

    Imali ste sreću da su to bili veliki dirigenti pa vam ih nije bilo teško slušati. Mladima to danas teže pada, što nije ni čudo jer ponekad rade s takvim dirigentima od kojih i nemaju puno što naučiti.

    Dirigenta treba slušati. Mladi su danas previše puni sebe, previše brzo žele napredovati, previše brzo žele doći do velikih uloga, velikih pozornica. Ali to ne ide tako brzo. Sve ima određen tok i treba ići postupno.
    Ruža Pospiš-Baldani i Lovro pl. Matačić
    Imali ste sreću da ste počeli raditi i s dobrim redateljima.

    Istina. Od naših s Kostom Spaićem i Vladom Habunekom. S njim sam radila Orfeja i Mercedes u Carmen, u kojoj je naslovnu ulogu pjevala Marijana Radev.

    Tu smo predstavu zvali „slamnata Carmen“.

    Ali je to bila divna predstava. Radila sam i s mnogim dobrim inozemnim redateljima. Neki su pokušavali tražiti nešto pretjerano, a ja sam pokušavala nekako mimoići te sukobe u koje su ulazili mnogi pjevači. Prešutjela bih i pokušala raditi po svome, naći nekakvu zlatnu sredinu.

    Meni se osobno čini da se pojam moderne režije ne tumači baš onako kako to ustvari jest, ili bi trebalo biti. Neki manje sposobni redatelji misle da je najvažnije radnju staviti u naše vrijeme imalo to smisla ili ne, tražiti od pjevača da svašta izvode po sceni. Čini mi se da se modernost sastoji u izrazu. Po meni je moderan onaj redatelj koji je u duhu blizak našem vremenu i koji u velikim opusima prošlosti nalazi iste probleme koji tište današnjicu, i koji uspijeva postići od pjevača izraz. Ne mislim da je moderan onaj tko hopsa po sceni a pritom nema nikakvog izraza u interpretaciji.

    U glazbi je najvažniji izraz, u operi je glazba vodilja. Trebate interpretirati glazbu i iz nje izvući maksimum, a zanemariti što se događa izvan vas na pozornici.
    Ruža Baldani kao Marina u Borisu GodunovuRuža Baldani kao Orfej u operi Orfej i Euridika, redatelj: Milko Šparemblek, Metropolitan Opera New York, 1970.
    Vi također potječete iz, nazovimo je, škole mo Milana Sachsa, u kojoj se uloga, tj. izraz naučio uz klavir.

    Logično. Posve jasno. Na svojim počecima radila sam s mo Sachsom i mo Nikšom Barezom koji je tada još bio njegov korepetitor. Radili smo Azucenu u Trubaduru. I danas u notama imam zapisane njihove sugestije. Nikako nisam mogla izvesti triller u prvoj ariji Stride la vampa. Sachs mi je olovkom upisao: „tri note iste kao triola“ i dandanas tako pjevam. Od njega sam puno naučila. Svakako da smo izraz naučili radeći uz klavir. Ponavljali smo Stride la vampa dok nismo postigli što je maestro htio. Tako sam je naučila da sam je mogla otpjevati u osam ujutro. A ona nije baš ugodna za pjevanje, to je zapravo najteži dio uloge Azucene. U njoj se odmah sve pokaže – što možete, i što ne možete.

    Je li baš Verdi ugodan za pjevanje? Težak je, nedvojbeno.

    Vrlo je teško reći što je teško. Jedna vam uloga leži, druga manje. Naravno da je Verdi težak. Mene bi Amneris znala ponekad više umoriti nego Carmen, iako je Carmen vrlo teška ako pjevačica još nije stopostotno tehnički sigurna. Verdi je zatjevan i težak, ali se zato ne pjeva odmah, kad vidite da vam je dva broja prevelik. Držite se svog faha i gotovo.

    Primjećujete li da danas više nema pravih pjevača verdijanaca?

    Nema. Vrlo je teško naći pravi, lijep mezzosopran. A mislim da alt više i ne postoji. Danas studentice više idu prema sopranu.
    Ruža Pospiš-Baldani kao Dalila u Samsonu i Dalili, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 1971.
    U svijetu nema pravog dramskog mezza. Osim Dolore Zajick nemate Amneris i Azucenu takvog formata.

    Znam. Nema ni prave Ulrice u Krabuljnom plesu. Sve se u prirodi mijenja, pa tako i ljudska grla. Glas stremi prema višemu. Dubravka Šeparović-Mušović je dramski mezzosopran i ona to dobro vodi.

    Ali nema ni pravih verdijanskih soprana. Jedino imate verdijanske baritone. Nakon pedeset godina karijere čovjek se osvrne unatrag – je li vam neka uloga zbog nekih razloga bila posebno draga, a drugu niste baš voljeli? Jeste li neku željeli pjevati a niste?

    Uvijek sam željela pjevati Santuzzu u Cavalleriji rusticani. To mi je bio san. Često sam je slušala kad sam bila sama kod kuće – ali bila mi je dva broja prevelika. Možda sam je pri kraju karijere mogla izvući, ali ne bih išla u te izlete. Nije mi nikako sjela Klitemnestra u Elektri. I danas znam memorijski svaku ulogu koju sam pjevala i mogla bih je otpjevati kad se probudim usred noći, ali Klitemnestre se uopće više ne sjećam, a pjevala sam je pri kraju karijere.

    Osobno mi je žao da u Zagrebu niste pjevali Charlottu u Wertheru.

    I meni. Charlottu sam pjevala nekoliko puta s Alfredom Kraussom u Španjolskoj. Ali tada se Werther nije baš mnogo izvodio. To je prekrasna uloga. Ali bez dobrog tenora ne može biti dobra Werthera.
    Ruža Baldani kao Amneris u Aidi, Kairo, 1987.
    Televizija je puno učinila za operu, točnije za njezino promicanje. Ali nije li operni pjevač danas više opterećen nego prije? Rekli ste da kreće s više mogućnosti, rekla bih, spoznaja. Nije li odnos prema opernim pjevačima danas drukčiji nego kad ste vi počinjali? Jednom riječi, zavidite li mladim pjevačima danas?

    Ne zavidim uopće mladim pjevačima. Nije im lako. Konkurencija u svijetu je velika, ali i mi smo imali konkurenciju tako da to nije mjerilo. Ako netko ima talenta, k tome još i malo sreće – sreće se mora imati u karijeri – i ako puno radi, a ja sam puno radila, proučavala lik, izrađivala uloge – onda će, prije ili kasnije, doći do rezultata, i u današnje vrijeme.

    Ne žele li možda danas mladi pjevači previše a nema nekoga da ih vodi kao što ste vi imali? Dirigenti su usmjeravali vašu karijeru. I puno ste radili

    To je istina. Dirigenti su najviše usmjeravali ali isto tako i direktor Opere, a mislim da je tada to bio Ivo Vuljević. Htjela sam pjevati veću ulogu, a on je rekao: „To će pjevati Badema Sokolović. Ti još imaš vremena.“ Ponavljam, išli smo korak po korak i to je bilo pametno.

    Sjećam se vaše prekrasne Končakovne. Ali to ipak nije bila glavna uloga. Mogli ste pokazati sve kvalitete – ali nije bila glavna uloga. Azucena je došla u studenome 1962., Carmen na Božić 1965.

    Obje su uloge teške, zaista ne znam koja je teža glasovno. Azucenu sam pjevala zaista vrlo mlada, ali sam isplivala, nisam se uništila. A ipak je to dramska uloga! Carmen je puno kompleksnija u izrazu, u vođenju fraze. Potpuno je drukčija od Trubadura. Nisam imala sreću da pjevam Mozarta da se malo štedim. A i što bih od Mozarta pjevala? Cherubina?
    Martti Travel i Ruža Baldani u Hovanščini, Barcelona, 1988.Ruža Baldani kao Amneris u Aidi, Barcelona, 1988.
    Niste nikada davali dramatiku nauštrb ljepote tona.

    Ne. To nije potrebno. Dramatika proizlazi iz vas same. Ako vjerujete u lik, dramatiku ćete dobiti punoćom glasa. Nisam nikada pjevala tonom iz prsnog registra jer to brzo podere glas. Možda ga je ponekad u Verdija potrebno dati, ali ja to nisam znala.

    Zato ste održali glas netaknutim. Imate li kakvu poruku za mlade?

    Neka ne žure previše, neka rade, neka budu ozbiljni, s obje noge na zemlji, da ne misle: sutra ću biti na Metu. I onda na kraju ostanu bez svega.

    Jeste li imali koji pjevački uzor?

    Voljela sam Christu Ludwig i Giuliettu Simionato. Te su mi dvije jako prirasle srcu.
    Posljednji nastup, Svečani koncert na Varaždinskim baroknim večerima, 7. listopada 1996.
    Jeste li zadovoljni postignutim?

    Zadovoljna sam. Jako sam zadovoljna da sam na vrijeme prestala pjevati. Govorili su mi da još mogu. Ali, ako nemate sami previše veselja na sceni jer vidite da ste nekada mogli puno više dati, bolje je prestati. Imam obitelj i uvijek sam se trudila paralelno voditi obiteljski život i karijeru, podizati djecu i biti uz muža, i to mi je donekle dobro uspijevalo. Iako mislim da je ženi puno teže voditi karijeru nego muškarcu. Ali, eto, zadovoljna sam, sretna, imam troje unučadi i nikad mi nije dosadno.

    Odustali ste od pjevačke pedagogije na Muzičkoj akademiji.

    Poslije smrti Vladimira Ruždjaka molili su me da preuzmem njegove studente. Prihvatila sam se tog posla iako sam još uvijek dosta putovala po svijetu. Ali mislim da nisam bila za to. Možda sam bila predobra jer sam uvijek imala obzira prema svima. Danas rado pomažem talentiranim pjevačima.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 19. studenoga 2011.