Život cvijeća

Koncertna pretplata Zadar: Matija Dedić, klavir, Svečana dvorana Sveučilišta u Zadru, 10. studenoga 2011.

  • Matija Dedić, foto: Vedran PengaDrugi pretplatnički koncert zadarske sezone bio je klavirski recital Matije Dedića pod nazivom Contessa – hommage Dori Pejačević. Recital je nadahnut solo-popijevkama i klavirskim minijaturama velike skladateljice hrvatske moderne, promotrenima iz perspektive jazz-glazbenika. Koncert u Zadru zapravo je i većim dijelom sadržaj Dedićeve nove kompaktne ploče, koja je – također pod nazivom Contessa – objavljena u proljeće ove godine, a posvećena je pijanistovoj profesorici klavira, Blaženki Zorić.

    Dedićeva fascinacija glazbom introvertirane našičke aristokratkinje-skladateljice uglavnom se zaustavila na njezinu ranom i srednjem opusu, poput njezinih prvih, dječjih pokušaja Uspavanke, op. 2 i Pjesme bez riječi, op. 5, preko najpoznatijih didaktičkih programnih minijatura iz Života cvijeća, op. 19 (Potočnica, Ljubica, Crveni karanfil) do zrele solo-popijevke iz op. 30 (Ljubavni zanos i Vjerujem, dragi). Na programu se našao i jedan od njenih posljednjih opusa, Majčica, moj anđeo iz Tri dječje pjesme, op. 56, skladan za jednoglasni dječji zbor i klavir.

    Dedićev pristup opusu Dore Pejačević slijedi formalni princip trodjelnosti koji se odnosi i na formalnu shemu skladbi u originalnom zapisu: iznošenje prepoznatljivog tematskog materijala skladbe, središnji improvizacijski dio u kojem može i ne mora biti referenci na motivsku ili harmonijsku supstancu skladbe te ponavljanje/vraćanje na ishodišni glazbeni materijal. Ophođenje s tim glazbenim materijalom varira.
    Matija Dedić, foto: Vedran Penga
    Jedan je način iskorištavanje cjelokupnog melodijsko-harmonijskog potencijala skladbe. Tako je u Ljubici prvi dio (A) sastavljen iz interpretacije cijele minijature s harmonijskim jazz-uklonima, a središnji je dio (B) poduža improvizacija u pravoj dedićevskoj maniri, koja završava prepoznatljivim ponavljanjem Ljubice (A). Ostale cvjetne skladbe (Crveni karanfil i Potočnicai) slijedile su taj princip – svaka, dakako, sa svojim osobitostima: Potočnica u postromantičkoj, senzibilnoj sferi, koju je Dedić interpretirao na doista krasan način i Crveni karanfil u lisztovski rasplamsaloj gesti, koja otkriva sve što interpret može, te je shodno tome, pogodna za dizanje publike sa stolaca. A i solo popijevke iz srednje faze, među kojima je posebno dobro shvaćena atmosfera popijevke Vjerujem, dragi, sazdane su na srodan način.

    Drugi način ophođenja s materijalom predstavljen je u Majčica, moj anđeo. Može je prepoznati tek poznavatelj te skladbe, jer je Dedić kao ishodišnu improvizacijsku jezgru odabrao samo melodijski kostur popijevke koji se pojavljuje u različitim harmonijskim i ritamskim kontekstima, počesto tek na asocijativnoj razini. Takav način tretiranja glazbenog materijala i razumljiv je s obzirom na potpunu harmonijsku jednostavnost i ogoljenost skladbe koja se teško može dovesti u vezu s jakim ekspresionističkim potezima te skladateljičine faze, no čije su motivske ćelije upravo stoga i pogodne za improvizaciju.
    Matija Dedić, foto: Vedran Penga
    Bilo bi zanimljivo čuti Dedićev pogled na skladateljičin kasni opus, koji je u potpunosti udaljen od delikatnog, osjećajnog i pomalo naivnog romantičkog i impresionističkog glazbenog svijeta s kojim je Dora Pejačević ušla u glazbenu povijest hrvatske, a i europske moderne. Nema sumnje u to da je Dedić odličan pijanist kojemu je od svih skladbi Dore Pejačević najbliži najpopularniji skladateljičin opus Život cvijeća – stoga su te programne minijature i najbolje interpretirane.

    Ponešto ispremiješan redoslijed interpretacija skladbi u odnosu na program te nenajavljeno ubacivanje Krizanteme iz Života cvijeća mogli su zbuniti slušateljstvo, koje je u svibnju 2009. posljednji put u Zadru imalo prilike slušati glazbu Dore Pejačević (integralni Život cvijeća u izvedbi Ivane Vidović). Drugi opusi – osim u okviru školskih produkcija – nisu osobito znani u zadarskom koncertnom životu. Stoga u popratnom programskom tekstu ne bi škodila i koja informacija o izvedenim skladbama umjesto opsežnog životopisa i popisa djela skladateljice.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 12. studenoga 2011.

Piše:

Helena
Novak Penga

kritike