Za Foretića i ...

Silvio Foretić 70/71 – Jubilarni koncert, Društveni orkestar HGZ-a, dir. Silvio Foretić, solisti: Silvio Foretić, klavir, Adela Golac Rilović, sopran, Hrvatski glazbeni zavod, 7. prosinca 2011.

  • Silvio Foretić na koncertu u HGZ-u

    Silvio Foretić svoj je koncert u povodu 70 godina života trebao održati prošle godine, no zbog rada na operi Maršal došlo je do odgode te je koncert konačno održan u srijedu, 7. prosinca. Jedan od najzanimljivijih skladatelja i ne samo svoje generacije rođen je u Splitu 1940., u obitelji muzičara (njegov otac Sergije Foretić bio je operni tenor), a odrastajući u umjetničkom, kazališnom okružju odlučuje se za studij muzike i kompoziciju diplomira u klasi Milka Kelemena na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Usavršavanje nastavlja u Njemačkoj od 1966. (B. A. Zimmermann, H. Eimert, M. Bravničar, K. Stockhausen) i tamo pronalazi novo, stalno prebivalište. Profesionalnu karijeru ostvaruje u Kölnu, Essenu i Duisburgu. Na Folkwanghochschule u Essenu i Duisburgu predavač je od 1974. do 2006., jedno vrijeme suradnik je Mauricija Kagela, nekoliko godina član je predsjedništva Kölnskog društva za Novu glazbu (KGNM), 1982. osniva ansambl Fin de siècle – fin de millenaire, s kojim do 1994. ostvaruje pedesetak koncerata suvremene glazbe. Od otprilike druge polovine prošlog desetljeća sve više boravi u Zagrebu.

    Njegov autorski koncert u prvom je dijelu, naslovljenom Za glasovir i... obuhvatio izbor djela za klavir nastalih od 1955. do 1999., a u drugom dijelu, pod naslovom Za gudače i..., skladbe Monotonia, za gudače i obligatni klavir (1973./85./95.), ariju Marte iz opere Maršal (2010./11.) i Am schoenen braunen Rhein, za gudače, tri klavijature, harfu i klavir (2001./04./06.). U izvedbama su sudjelovali autor, kao pijanist i dirigent, Adela Golac–Rilovć (sopran), Zrinka Majstorović, Fran Šokić i Reo Radan (klavijature), Mirjana Krišković (harfa), Krešimir Starčević (klavir) te Društveni orkestar Hrvatskog glazbenog zavoda.

    Silvio Foretic, arhivska fotografijaForetić se od samih početaka rada u prvoj polovini šezdesetih nametnuo kao intrigantan, samosvojan i angažiran autor, podjednako velikog znanja kao i talenta, invencije, ali i beskompromisnosti. U vrijeme studija u Zagrebu osniva Ansambl za suvremenu glazbu i počinje razvijati specifičan umjetnički izričaj, u čijoj su srži načela glazbenog teatra, sustavno tijekom godina nadograđujući svojforetićevski prostor angažiranog komentara, kojim, kako budi i uznemiruje (škandalizira) javno mnijenje uspavano ovakvim ili onakvim konvencijama, tako i obvezuje publiku na kritički pogled. On je i pijanist i pjevač i dirigent, tekstopisac, kritičar i komentator. Njegov muzički interes usmjeren je prema suvremenoj misli Nove glazbe, koju, međutim, artikulira sukladno vlastitoj estetici koju postupno razvija i pokretačkim impulsima svoje umjetničke, kreativne supstance. Zato pobuđuje jednaku pažnju publike, kao što pokazuje izbor djela ovoga njegova autorskog koncerta. Taj izbor možemo shvatiti i kao vrstu retrospektivnog pogleda koji je pokazao svu ozbiljnost Foretićeva rada te konzistentnost u pristupu i promišljanju određenih ideja i polazišta a svakako je pružio mogućnost za produbljenju recepciju njegova stvaralaštva kao cjeline.

    U tom je smislu prvi dio programa bio posebno zanimljiv, od Šest dvanaesttonskih komada koje piše kao četrnaestogodišnjak i koje svjedoče supstantnost njegova talenta i naznačuju diskurzivnost misli, preko Capriccia iz 1957. gdje se, možda zbog izabrane forme, naziru obrisi bliskosti ironiji i groteski (autor će za to djelo reći da se oslanja na tzv. umjerenu modernu), zatim jedine sačuvane varijacije iz skladbe Aleatoričke varijacije (1962./63.), rukopisa elaborirane misli u strukturalno, pa i dramaturški fino artikuliranom prostoru, te do mnogo kasnije skladane Sonate nostalgique (1974./75.) i njezina, po autorovim riječima, svojevrsnog komentara iz 1979. godine – skladbe ...quasi un(a)...

    Zrelost i duboka refleksija Sonate nostalgique to djelo na određeni način čine centrom kruga predstavljenih glasovirskih skladbi. Djelo je to koje nije samo propitkivanje mogućnosti klasičnog i prepariranog klavira, aspekata poluscenskih postupaka ili odnosa prema konotacijama pojma nostalgičnosti, nego i jedan od primjera Foretićeva jezika, koji je uvijek istodobno sintetičan i inventivan, refleksivan i nikada indiferentan i koji ne prelazi prag profilirane usredištenosti prema površnom ili paušalnom izričaju.
    Silvio Foretic, arhivska fotografija, www.mbz.hr
    Osobni pečat odaje kratka skladba Im Volkston (1999), dok se Foretićeva angažiranost, njegovo upiranje prstom u cjelovitom prostoru klavirskog teatra, iskazuje u skladbi Sonatina deifficile – u čast Mozartu (1982). Duhovitost, ironija, umjetničko poštenje, kabaretska lapidarnost i oštrina, ljudskost ali i bezobzirnost, artificijelnost i dubina načela scenskih umjetnosti – sve se to miješa i spaja u toj neodoljivoj kompoziciji u čijem je središtu pitanje diskrepancije odnosa sredine prema geniju/čovjeku Mozartu, kako u doba kada je živio, tako i danas.

    Lapidarnost završne skladbe Lullaby for Myself (1983) skica je, ako se tako može reći, samog Foretića koji je i tom gestom zaokružio cjelinu prvoga dijela koncerta. Koncert je, naime, započeo spavanjem pod klavirom – skladbom Sub instrumento, prvi put izvedenom 1965., happeningom koji je bio posebno oštar komentar stanja i razvoja suvremene glazbe toga doba, a što se s malo mašte može primijeniti i na današnje vrijeme, kao i na druga područja.

    Izvanredno uspjela skladba Monotonia, ekskurs i promišljanje načela minimalne glazbe, kao i Am schoenen braunen Rhein na određen su način i transformacija doista solističkog načela skladbi za glasovir u izražaj većega sastava. Foretićeve ideje, međutim, i dalje zadržavaju jasnoću iskaza te razgovjetnost elaboracije, ali nadograđenih mogućnostima i karakteristikama orkestralnog zvuka. Pritom se ističe autorovo veliko znanje, od izbora instrumenata do orkestracije, čime partiture oblikuje plastično i diskurzivno, postižući pun prostor recepcije. Izvedba arije iz opere Maršal, njegova recentna opusa (čija je praizvedba bila popraćena odgodom političkih konotacija), podcrtala je određujuć i višeznačan Foretićev odnos prema glazbenoj sceni shvaćenoj u najširem smislu, gdje uvijek treba istaknuti ne samo područje glazbenog, klavirskog teatra nego i jedno od njegovih najvažnijih djela, koncertantni komorni musical Fabularium animale prema basnama G. E. Lessinga (1972-84).

    Premda bismo poželjeli da je u drugom dijelu koncerta nastupio profesionalni orkestar, koncert je u cjelini bio izvrstan. Kao i uvijek, Foretić je upozorio na važnost osobne angažiranosti i hrabrosti javnog istupa, bez čega, i u svakom redefinirajućem smislu, kao što je koncert i pokazao, nema ni ozbiljne umjetnosti. A šetnja kroz otprilike pedesetogodišnje razdoblje Foretićeva stvaralaštva podcrtala je neke od bitnih točaka njegova rada ali i suvremene glazbe druge polovine dvadesetoga stoljeća.

    © Dodi Komanov, KLASIKA.hr, 9. prosinca 2011.

kritike