Na primjerenoj razini

Giuseppe Verdi, Requiem, Zbor i Orkestar HNK-a Split, dir. Hari Zlodre, solisti: Adela Golac Rilović, sopran, Terezija Kusanović, alt, Branko Robinšak, tenor, Ivica Čikeš, bas, Hrvatsko narodno kazalište Split, 2. studenoga 2011.

  • plakat za izvedbu Requiema GIuseppea VErdija u Splitu 2011.Dušni dan u splitskom se kazalištu tradicionalno obilježava izvedbom requiema. Proteklih godina svjedočili smo vrlo različitim dosezima ponuđenih naslova, nerijetko nedopustivo niskim razinama izvedbi, što bi nas istinski potreslo i povrijedilo. Jer, riječ je o osobito uzvišenom trenutku kad se sjećamo svojih pokojnih – članova svojih obitelji i ljudi koji su ostavili snažan trag u raznim djelatnostima i utkali sebe u tradiciju koju smo dužni njegovati i poštovati. A nadasve, kao zemlja natopljena krvlju, dugujemo pijetet palim braniteljima. Izvedba Verdijeva Requiema darovala je dostojan umjetnički čin i uzdigla obilježavanje Dana mrtvih na razinu koja mu pripada. Zbog bolesti sopranistice Valentine Fijačko na sam dan koncerta pronio se glas o njegovu otkazivanju. Srećom, vrlo zahtjevnu ulogu u zadnji je tren prihvatila Adela Golac Rilović.

    Dirigent Hari Zlodre autoritativno je ravnao velikim ansamblom otkrivši svoje kvalitete koje nisu tijekom ranijih godina uvijek dolazile do izražaja, kao da su se skrivale iz nama nepoznatih razloga. Sretni smo što smo buđenje dirigenta neupitne vrijednosti doživjeli baš u ovakvom majstorskom djelu. Istina, u velikom simfonijskom orkestru još ima puno posla na balansiranju zvuka i nijansiranju boja, ali plijeni visoko htijenje koje nije jenjavalo do zadnjega takta. Zbor je uzorno pripremio Domeniko Briški. Istaknuli bismo zamjetan učinak dvaju zborova u Sanctusu te topao i čeznutljiv pjev u čudesnom Agnus Dei.

    Dobro znana i splitskoj opernoj publici omiljena sopranistica Adela Golac Rilović, premda je u zadnji trenutak zamijenila oboljelu Valentinu Fijačko, još je jednom potvrdila da je s pravom uvrštavaju u vodeće hrvatske pjevačice. Terezija Kusanović mezzosopranom lijepe boje vrlo je osjećajno i proživljeno tumačila tekst, a njezin prinos Requiemu pamtit ćemo kao vrlo spreman, nadahnut i moćan. Tenor Branko Robinšak imao je oscilacija, ali je u konačnici zadovoljio i pridonio cjelokupnoj kvaliteti izvedbe. Ivicu Čikeša krasi vrlo sugestivna basovska boja, koja je, potaknuta angažmanom, darivala vrlo snažne i potresne trenutke.

    Brojno je slušateljstvo dugotrajnim pljeskom nagradilo trud i učinak velikog ansambla. Veličanstveni Verdijev Requiem označio je primjerenu razinu ispod koje se ne bi smio ostvariti koncert u spomen preminulih.

    © Tatjana Alajbeg, KLASIKA.hr, 4. studenoga 2011.

kritike