Neporecivi optimizam

CD: Passo sempio, Katarina Krpan, klavir i čembalo, Cantus, 2011.

  • CD: Passo sempio, Katarina Krpan, klavir i čembalo, Cantus, 2011.Pijanistica Katarina Krpan, docentica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na kojoj je diplomirala i magistrirala u razredu svojega oca Vladimira Krpana, a završila je i magistarski studij na Conservatoire de Musique u Lausanni pod vodstvom Jean-Françoisea Antoniolija, kontinuirano tijekom dosadašnje razgranate pijanističke karijere osobitu pozornost posvećuje djelima hrvatskih skladatelja. Učestalo praizvodeći djela naših autora, Katarina Krpan objavila je niz nosača zvuka s hrvatskom klavirskom glazbom, a njezin je najnoviji pothvat nosač zvuka pod naslovom Passo sempio, na kojemu je obuhvaćen opus djela za klavir i čembalo Ive Josipovića (Zagreb, 1957).

    Pijanistica Katarina Krpan suvereno vlada klavirskom tehnikom, a i u interpretativnom je pogledu naglašeno maštovita, muzikalno nadarena i do najsitnijega detalja poštena u odnosu na predložak, kojemu posvećuje punu pozornost. U takvim je okvirima, dodatno uz sviranje na čembalu, i njezin najnoviji nosač zvuka slijed virtuozne ovladanosti partiturama, a njegov je sadržaj cjeloviti klavirski opus skladatelja koji unazad tri desetljeća postojano na najvišoj razini skladateljskoga umijeća predstavlja jedno od najuglednijih imena hrvatske glazbe s kraja 20., a sada već i prvog desetljeća 21. stoljeća. Dakako, činjenica da je Ivo Josipović od siječnja 2010. godine predsjednik Republike Hrvatske njegov skladateljski opus postavlja u središte zanimanja. To će zanimanje sada zacijelo upotpuniti i kao izvođački standard znatno obogatiti nosač zvuka s njegovim djelima za klavir i čembalo.

    Kada je riječ o skladbama za klavir i čembalo, Josipović je prvenstveno autor minijatura čije trajanje rijetko prelazi tri minute. Tek iznimno, kada skladatelj želi opsežnije razraditi zamisli koje ga potiču na glazbeno uobličavanje, djela traju desetak minuta. Tako nosač zvuka započinje Igrom staklenih perli, osmominutnom skladbom, jednim od najizvođenijih Josipovićevih klavirskih djela, nastalom 1986. godine, koje je u Hrvatskom glazbenom zavodu praizvela Maja Petyo. Budući da se sjećam te praizvedbe, mogu posvjedočiti da je taj Josipovićev preludij imao odličan prijem kod publike i potvrdio je iskonsku maštovitost mladog skladatelja proizašloga iz razreda akademika Stanka Horvata na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Početno nježno prebiranje i klavijaturom razasuto biserje zvuka, u naslovu povezano s djelom njemačkoga pisca Hermanna Hessea, kojeg su tadašnje generacije čitale s posebnim oduševljenjem, uspinje se do uzbuđenja glasnoće i gustoće klavirskoga zvuka, a na kraju zamire u tišini iz koje je i krenulo. Igrom staklenih perli Josipović je pijanistima dao djelo u kojemu je moguće iskazati virtuoznost i izvođačke dojmove izrazitoga predanja pa i ne čudi da ga naši glazbenici tako često uvrštavaju na svoj repertoar. U interpretaciji Katarine Krpan sve su posebnosti te nadahnute i zanimljive skladbe iskazane preciznom i podatnom izvedbom.

    Igru staklenih perli slijede dvanaestominutne Varijacije iz 1980. godine, mladenačko djelo koje se iskušava u domišljatosti promjena polazne motivičke građe. Kao i u svim ostvarenjima za instrumente s tipkama, autor se znalački kreće cijelom klavijaturom, izmjenjuje razigrane akordičke sklopove sa smirenijim sljedovima meditativne zvukovnosti, odrješito naznačuje ritmičku pregnantnost treće varijacije, gotovo sanjarski podastire tonsku sliku četvrte varijacije i u zaigranim suprotnostima akordičkih treptaja pete varijacije i smjenama ponavljanih ideja u trajnom pokretu protoka glazbe potvrđuje inventivnost iskonskoga muzikaliteta.

    Jubilus iz 1992. godine, skladba koju je praizvela Ida Gamulin na Osorskim glazbenim večerima iste godine, daljnje je Josipovićevo iskazivanje vrsnog poznavanja klavirskih mogućnosti kada treba izraziti spokojnu mirnoću, ali i različite razine klavirske bravure. Uspinjući se do bure zvučnosti i odlučnoga ispreplitanja tonova, u naglome spustu zazvuči poznata hrvatska božićna pjesma Narodi nam se kralj nebeski, kao glazbeni potpis i podsjećanje na podrijetlo naziva skladbe kojom se želi obilježiti izvorno slavlje. U sjajnom pijanizmu Katarine Krpan i ova skladba odzvanja u punom suglasju autorske i izvođačke inventivnosti.

    Sasvim drugačiju zvukovnost donosi Diabolezza iz 2005. godine, koju je u Zagrebačkom kazalištu mladih te godine praizvela upravo Katarina Krpan. O djelu je autor zapisao: „Diabolezza je naziv plesa koji se plesao u Istri i Primorju od 17. do 19. stoljeća, uglavnom na svadbama i narodnim slavljima. Ni melodija, ni pokreti plesa nisu se sačuvali, ali je ostala usmena predaja o plesu kao ritmičnom, veselom i slavljeničkom. Naslov, međutim, odaje i određeni barbarski i pogani karakter, tako karakterističan za miješanje slavenskih starih vjerovanja i kršćanstva. Skladba je autorovo viđenje legende o tom starom plesu.“ Daleka sjećanja folklornoga podrijetla izvodi Katarina Krpan silovitom ugođajnošću vrtoglavog kolopleta Josipovićeve glazbe.

    Uz navedene skladbe donosi novi nosač zvuka i Etide za crtani film, četiri minijature nastale 1998. godine za potrebe Međunarodnog natjecanja, koje se pod naslovom Etide i skale svake godine održava u Zagrebu u organizaciji Glazbene škole „Pavao Markovac“. Prva, Harlekinska etida šaljiva je i prpošna, prepoznatljiva u melodijama i ritmovima, kao da je proizašla iz radionice nekog šarmantnog francuskog ozračja. Druga je suptilna i umirujuća Uspavanka, a treća, naslovljena Etida kao rondo, po formi je rondo i namijenjena je svladavanju staccata kao klavirske tehnike, ali i izrazito razigrana, po čemu može podsjetiti na mogući stariji uzor akademika Brune Bjelinskog. Četvrta je minijatura, Tokatna etida, slogom prispodobiva trećoj, užurbana, skladna i ritmički čvrsto određena. U cjelini su to skladbe namijenjene pijanistima u procesu obrazovanja, još ponešto manje tehnički zahtjevne, ali zato ugođajno vrlo simpatične i zacijelo zabavne za vježbanje.

    Iako nije čembalistica, Katarina Krpan u program je unijela i dvije skladbe za taj stariji instrument s tipkama, preludij Šuma koja sluša iz 2007. godine i ranije Josipovićevo djelo Zagreb Rag iz 1989. godine. Kao na klaviru tako i na čembalu skladatelj se znalački koristi punim rasponom glazbala, dodatno za čembalo s treperavim trilerima baršunasta zvuka i kraćega odzvuka. Posebno se može dopasti osmominutni Zagreb Rag podnaslovljen In Memory to Scott Joplin, skladba koja „ukazuje na podrijetlo ishodišnog nadahnuća i u kojoj po nekom načelu kružnog toka autor izmjenjuje motivičku građu ragtimea s ponekim slobodnim, a češće metrom i taktnim crtama omeđenim glazbenim protokom“. I provodni motiv repetitivne znakovitosti u preludiju Šuma koja sluša i ragtime ritmovi ranijega ostvarenja odlično zvuče na čembalu, kojim Katarina Krpan virtuoznim sviranjem opravdava svoj izlet u područje starijega instrumenta.

    Na kraju je skladba po kojoj je CD dobio ime, Passo sempio za klavir četveroručno, trominutni nepretenciozni i poetski glazbeni iskaz iz 2003. godine. Skladatelj Ivo Josipović, koji se Katarini Krpan pridružuje u izvedbi, razdragano se igra u svijetu zvukovlja koji mu je svojstven. Doista, riječ je o glazbi koja ničim ne opterećuje i koja je trajno na visini komunikativnog i humaniziranog izričaja poetskih ideja osmišljenih formalno jasnim konturama. Po tome se Josipovićeva glazba uzdiže kao svijet neporeciva optimizma i čistoće iskaza u kojima slušatelj može uživati. Zato i treba zahvaliti Katarini Krpan što je tako pomno uvježbala i budućim naraštajima kao primjer izvođenja podarila nosač zvuka s djelima Ive Josipovića za instrumente s tipkama.

    Treba još dodati da su majstori tona bili Božidar Pandurić i Alan Šnajder, glazbeni producent Krešimir Seletković, a da tonsku obradu snimki iz Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog (klavir) i dvorane Muzičke akademije u Zagrebu (čembalo, svi iz 2010. godine) potpisuje Studio 45. Uz to je i lijepo opremljena programska knjižica s fotografijama Katarine Krpan i Ive Josipovića, dobrodošao dokument vrijedne suradnje ugledne hrvatske pijanistice sa skladateljem koji trenutno, zbog važne državne funkcije nedvojbeno manje sklada, ali od kojega bismo poželjeli daljnje autorske zapise hrvatskoj glazbi na korist.

    © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 31. prosinca 2011.

Piše:

Zdenka
Weber