Posvećeno (i) domovini

Srdjan Bulat, Vencedor del XI Certamen Internacional de Guitarra Clásica „Julián Arcas“ / Winner of the „XI Julián Arcas“ International Classical Guitar Competition; RTVE Música Španjolske državne radiotelevizije, 2011.

  • Srdjan Bulat, Vencedor del XI Certamen Internacional de Guitarra Clásica „Julián Arcas“ / Winner of the „XI Julián Arcas“ International Classical Guitar Competition; RTVE Música Španjolske državne radiotelevizijeSrđan Bulat još je jedna mlada hrvatska gitaristička zvijezda proizašla iz klase Darka Petrinjaka lansirana u vrlo visoke sfere klasične glazbe svjetskog dometa. Da to nisu tek puke i olako izrečene kvalifikacije, hrvatskoj javnosti postaje jasno tijekom posljednjih nekoliko tjedana: Bulat puni kulturne rubrike hrvatskog tiska kao dobitnik cijenjene nagrade Hrvatske glazbene mladeži Ivo Vuljević, a odnedavno i kao novi stipendist dvogodišnjeg poslijediplomskog studija na londonskoj Royal Academy of Music. Stipendija Associated Board of the Royal Schools of Music za dvije godine školovanja iznosi gotovo 39.000 funti, a kako se radi o nemaloj svoti koju dobiva samo jedan student poslijediplomskog studija, Hrvati imaju razloga za nacionalni ponos.

    Ipak, premda je Bulat kao vrlo mlad ostvario izuzetno bogatu koncertnu i natjecateljsku karijeru, u Hrvatskoj je uglavnom poznat u prilično uskim krugovima ljubitelja klasične glazbe. Kako nije riječ o nadarenom glazbeniku koji bi se upustio u šoubiznis i cross-overe nego ustrava u studioznom radu na klasičnom gitarističkom repertoaru, možda tek (nevjerojatnih) četrdeset nagrada tog 25-ogodišnjaka osvojenih na najprestižnijim međunarodnim natjecanjima – uz Dekanovu i Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu ili priznanje Summa cum laude za najboljeg studenta generacije – postanu dovoljni da Srđan Bulat na nacionalnoj razini dobije više pozornosti no dosad.

    Mnogo važnije od glazbenog marketinga bilo bi uprijeti snage da takav talent nakon svih završenih studija i usavršavanja, okrunjenih natjecanjima, ne ostane zauvijek izvan granica Lijepe naše. Bulat niti ovu kompaktnu ploču nije snimio u okrilju neke od domaćih izdavačkih kuća, nego za izdavačku kuću RTVE Música Španjolske državne radiotelevizije. Taj prvijenac snimljen u ožujku 2011. u crkvi sv. Thomasa Becketta u Paghamu (Sussex) dio je nagrade koju je Bulat osvojio kao pobjednik 11. međunarodnog gitarističkog natjecanja Julián Arcas u Almeriji. Da glazbenika očekuje bogata međunarodna karijera, dokazuje i podatak da će ove, 2012. godine snimiti drugi nosač zvuka u izdanju Naxosa.

    Srđan Bulat, foto: © Damil KalogjeraPrvo slušanje CD-a odmah navodi na karakterizaciju glazbenika čiji je umjetnički profil sastavljen iz neobičnog spoja svježine i zrelosti. Počesto se glazbeni recepijent, slušajući Bachovu Treću sonatu za solo-violinu u D-duru BWV 1005 (u obradi Valtera Dešpalja), mora zapitati je li moguće da netko te životne dobi tako starački mudro pronikne u Bachov kozmos. Savršena tehnika oslobađa različite slojeve interpretacije, od kojih – uz obilje muzikalnosti – na površinu ponajviše mora isplivati pomno sročena količina interpretativne odmjerenosti, što se sve više mora cijeniti kod mladih glazbenika koji se nastoje oduprijeti relativističkom i konzumerističkom, a u stvarnosti tehniciranom virtuozitetu. Interpretacija desetominutne fuge mogla bi poslužiti svakom nastavniku glazbene kulture koji bi htio uvesti svoje učenike u svijet ove počesto omražene glazbene tehnike/vrste – i to na način da im nakon nastave fuga ostane u ugodnom sjećanju. Doista se radi o izuzetno ekspresivnoj interpretaciji Bachove glazbe.

    Posve drugi interpretativni svijet Bulat ostvaruje izvornom gitarističkom literaturom poput Fantazije u A-duru, op. 19 Luigija Legnanija i obradama, za gitariste neizostavnog, Isaaca Albéniza (Córdoba i Mallorca). Mnogi skicozni dojmovi i poigravanje emocionalnim valovima izvedeni su s odvažnom lakoćom i takvim poznavanjem materije da slušatelj prilikom izvedbe prvenstveno uživa u mnoštvu suptilnih agogičkih nijansi. Njih je napretek i u Bachovoj Sonati, no u njoj je carevala brižna uravnoteženost, koja je dopuštala tek poneki proplamsaj izvan strogo kontroliranih okvira.

    Treći svijet predstavlja osebujni tribute to homeland. Boris Papandopulo i Tri hrvatska plesa sa stiliziranim folklornim obrascima, od kojih je najupečatljiviji onaj istarski u Moderatu, odlična su završnica, zbog koje se ponovno može osjećati nacionalni ponos. Hrabro je, ali i mudro odabrati Papandopulovu glazbu za snimanje ovakvog nosača glazbe koji nije nastao na vanjski poticaj promoviranja hrvatske glazbe. Hrabro, jer većina mladih glazbenika takvu priliku iskorištava za snimanje uobičajenih portreta s uspješnicama koje se dobro prodaju na inozemnom tržištu. Mudro, zbog kvalitativnog dometa Papandopulove glazbe, koja može i hoće preživjeti sva modno-tržišna previranja. U sprezi s ovakvom superiornom izvedbom – ne postoji bolja promocija hrvatske glazbe u osvit ulaska zemlje u Europsku Uniju.

    © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 15. siječnja 2012.

Piše:

Helena
Novak Penga